Sveta se misa sastoji od pet dijelova, pet “dvorana” koje se redaju jedna za drugom. U sv. misi mogu se promatrati koraci iz Očenaša: obratiti se Ocu, priznati grijehe, oprostiti, odreći se, prihvatiti sve što od Boga dolaze, čitav križ. Sve što se u misi događa tu je zato da nas dovede do Boga. Misa stvara Crkvu, ona je srce, središte Crkve. Po misi Crkva postaje Crkvom.

 Iz euharistije izviru svi drugi sakramenti. To znači da bez mise nema krštenja. Kad katolici slave misu, ne čine to zbog sebe, nego i za sve one koji to ne mogu. Misa je novi savez s Bogom. Misa je smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Ona je njegovo tijelo koje se predaje za nas i za cijeli svijet i krv koja se prolijeva za oproštenje grijehe vjernih, cijelog svijeta, svih ljudi. 

 1. Ulazimo u prvu dvorana i gledajući u Boga počinjemo: U ime Oca i Sina i Svetog Duha. Priznajemo svoje grijehe i molimo jedni za druge. Ovu Jakovljevu “tabletu” uzimamo kao molitvu liječenja, jer kažemo: I vas braćo i sestre, da se molite za me Gospodinu Bogu našemu. Nakon što smo priznali grijehe trebamo molite jedni za druge. A sv. Jakov kaže ”Ispovijedajte dale jedni drugima grijehe i molite jedni za druge, da ozdravite” (Jak 5,16). Tako se u početku euharistije oslobađamo grijeha i liječimo rane i bolesti. Poslije toga smo zdravi i slobodni da bismo susreli Boga, da bismo ga slavili i častili. U toj prvoj dvorana svećenik može po mogućnosti izmoliti i posebnu molitvu otklinjanja. Prva dvorana završava molitvom dana (zbornom).

  2. Potom uđemo u drugu dvorana. Tamo nam Isus Krist govori po tekstovima Svetog pisma na usta čitača. Još živimo u grijehu, napastima i pod jarmom zakona, ali smo u isto vrijeme već u novom svijetu. U čitanjima iz Starog zavjeta govori nam Bog što je još u nama staro, a tada nam u Novom zavjetu donosi Radosnu vijest što možemo biti. Ako ne možeš prihvatiti Božju riječ, ne možeš ni euharistije. Vjera dolaze po riječi. Tek kad te pogodi, takne riječ Božja, možeš molite molitvu vjernih. U toj molitvi, koju mole i laici, može te osjeniti sila Duha Svetoga (Fiat – neka mi bude po tvojoj Riječi). Druga dvorana završava molitvom vjernika. Između propovjedi i molitve vjernika izričeš svoje Vjerovanje, svoj DA Božjoj riječi. U vjerovanju je sadržano cijelo Evanđelje. 

 3. U trećoj dvorani Isus ti pokazuje stol i kaže: “Molim te, uzmi sad sve što imaš, sve što predstavlja tvoj život, sve ću sada otkupiti, tebe i sve što mi prikazuješ, čega se odričeš, sve će biti od Boga primljeno na oltaru.” Ako ti je nešto važnije od Boga, ako mu to ne predaš, ako imaš nekog idola kojeg mu ne želiš dati, Bog to neće primit. To ostaje na Zemlji, ne dolaze na nebo. Svi laici mogu prikazati sve što čine, svu svoju službu mogu prinijeti na oltar. Tako sve to oduzimaju zlu iz ruke i donose Kristu. “Da bi naša i vaša žrtva bila Bogu ugodna – molimo.” To znači: “Bože, pogledaj na nas i pokaži mi te tri dvorane. Svojom milošću učini ih nama razumljivim, očisti naše srce da vidimo jesmo li ti zaista donijeli ono najbolje i najvažnije. Pomozi nam da živimo sv. misu.” Treća dvorana završava darovnom molitvom. A onda u četvrtu dvoranu. 

 4. Pošto smo Bogu predali sav svoj život, molimo Duha Svetoga za pretvorbu darova kruha i vina. To je najmističnija i najvažnije dvorana. Tu mi ne možemo više ništa učiniti. Tu sve čini Bog. “Gospodin s vama, gore srca, dostojno je i pravedno zahvaljivati Gospodinu.” Na početku smo dopustili Bogu da nas oslobodi grijeha, da nam izliječi rane da možemo zahvaljivati i primiti njegovo darove od njega koji je Sveti i Dobri (Sanctus). Kad svećenik položi ruke na darove, radi se o dvije stvari: sakramentalnom polaganju ruku i molitvi za izljev Duha. Darovi se pretvaraju u tijelo i krv Isusovu. Molitve ne izričemo više mi, nego molimo riječima Evanđelja. Isus govori; “Ovo je moje tijelo” - i po tome znamo da kruh zaista postaje tijelo Kristovo. U svima sa nama sad događa na oltaru, a događa se za sve ljude svijeta da svi budu izliječeni. “Ovo je kalež moje krvi, koja se za vas i za sve ljude prolijeva za oproštenje grijeha.” Nitko ne smije biti izgubljen, a sve što je bilo izgubljeno sada je spašeno. Ovdje treba ostati trenutak u klanjanju. “Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo…” To znači: skršena je moć đavla, grijeha i smrti. Sad živimo u potpunosti. Kruh i vino postaje tijelo i krv Kristova , prisutni kršćani postaje Tijelo Kristovo – Crkva. Kad Crkva ne bi imala euharistije, ne bi bila Crkva, nego crkvena zajednica. Oni kršćani koji nemaju euharistije, žive od euharistije koja se slavi kod nas i tako su s nama povezani u misi. Četvrta dvorana završava: “Po Krist, s Kristom i u Krist…”  

5. Sad smo, dakle, preporođeni, novorođena djeca Božja, i zato možemo moliti Oca – “Oče naš”. Pošto smo mu predali svoj život, može nam on predati sebe. Molimo njega, Jaganjca Božjeg, da nam dadne svoju poniznost i pokornost, molimo ga da nam oduzme naš grijehe i da nam svoj mir kako bismo bili dostojno primiti njegovo darove. Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta…”. To se zbiva u misi slavimo za sve čovječanstvo, za zajedništvo anđela i arkanđela. “Gospodine, reci samo riječ i ozdravite će duša moja…” Dakle, duša će naša biti slobodna i čista. Nismo zdravi ako ne možemo povjerovati Bogu da nas ljubi, ako bježimo od njega i ako ga se bojimo. Pokazujemo mu svoju nevjeru, svoje rane i stavljamo sve to pred njega u pričesti. Kad smo primili pričest, posve smo povezani s njim, sve mu možemo reći, sve povjeriti, za sve zahvaliti. Sad smo svetohranište, pokaznica. Nosimo ga u sebi u svijet, drugima, da bi smo posvetili cijeli svijet. “Idite u miru!” 

Preuzeto iz knjige dr. Tomislava Ivančića: Molitva koja liječi

Tri minute dovoljne su za napraviti ispit savjesti i sagledati naš dan onako kako ga Bog vidi

Naše svakodnevno duhovno “računovodstvo” naziva se ispitom savjesti. To je vrijeme koje posvećujemo pregledu dnevnih događaja i vlastitih misli, riječi i postupaka.

Vodite li kućni proračun, znate da je to nešto što morate raditi redovito. Morate paziti koliko trošite na namirnice, na razonodu, na komunalne usluge. Ako vam je račun za grijanje prevelik, morate paziti na termostat svaki dan, a ne samo posljednjega tjedna u mjesecu. Tvrtke postupaju na isti način. Računovodstvo je njihov način života i njihov se svijet okreće oko računa, glavnih knjiga, troškovnih izvješća i predviđenih padova vrijednosti.

I u poslovanju spasenja također postoje računi koje moramo voditi. U Otkrivenju sveti Ivan priziva u misli sliku glavne knjige kad govori o knjizi života. Ne budemo li vodili račune svaki dan, ne ćemo postići ni dnevni ni mjesečni napredak i vrlo je vjerojatno da ne ćemo pokazati zaradu kad se suočimo s posljednjom revizijom.

Naše svakodnevno duhovno “računovodstvo” naziva se ispitom savjesti. To je vrijeme koje posvećujemo pregledu dnevnih događaja i vlastitih misli, riječi i postupaka. Pokušavamo sagledati naš dan onako kako ga Bog vidi i prosuditi vlastita djela kao što bi ih on prosudio. To je prigoda da budemo potpuno iskreni prema sebi o tome tko smo, što činimo i zašto to činimo. Ispit nas čini svjesnima našega napretka ili nazadovanja i zadržava našu pozornost nad onim što je stvarno.

Duhovni pisci ispit savjesti obično dijele na dva dijela: opći i posebni. Opći je ispit cjelokupan pregled dana – onoga što smo napravili, pomislili, osjetili, rekli ili propustili napraviti. U posebnom ispitu procjenjujemo koliko smo uspješni u određenoj borbi – u odupiranju nekom grijehu ili u stjecanju neke krjeposti. Sveti Josemaría Escrivá lijepo je to rekao: “Opći ispit je oružje obrane. Posebni, napada. Prvi je štit. Drugi, mač.” Većina ljudi radi svoj opći ispit malo prije odlaska u krevet, tako da bude cjelovit. Neki ljudi svoj posebni ispit rade u podne (zajedno s Anđeoskim pozdravljenjem), tako da mogu odlučiti da udvostruče napore u ostatku dana.

Najbolji način na koji ćemo započeti ispit jest da se saberemo u Božjoj prisutnosti, da se podsjetimo da je on s nama, a zatim da započnemo razgovor. Postupamo li na ovaj način, uvjerit ćemo se da je prilično teško biti neiskren u našemu ispitivanju. Na kraju krajeva, koga pokušavamo prevariti? Sigurno ne Boga, koji sve zna i sve vidi.

Trebamo zatim moliti Boga da nas prosvijetli i pokušati sagledati naš dan onako kako ga on vidi – ne kao da želimo da ga nije ni bilo, nego onako kako smo ga proživjeli u našemu srcu. Ovo možemo napraviti kao kronološki dnevni pregled od trenutka kad smo se probudili do ispita savjesti. Ili možemo razmišljati o Deset Božjih zapovijedi i o tome kako dobro smo ih se pridržavali. Neki molitvenici sadrže pitanja za samoispitivanje koja mogu biti vrlo korisna. A možemo sastaviti i vlastiti popis pitanja na temelju savjeta koje nam daje naš supružnik, prijatelji ili naš duhovni vođa.

Tri minute su nam dovoljne da razmislimo o cijelome danu. Trebamo se usredotočiti na sve postupke toga dana, a ne samo na najznačajnije. Ako si oprostimo “male stvari” – “male” laži, “male” trenutke proždrljivosti, trenutne, ali hotimične poglede prema golotinji na oglasnoj ploči – nikad ne ćemo stići napraviti velike stvari (pa čak ni osrednje stvari) za Boga. Zaglavit ćemo u grijehu i prosječnosti.

Na kraju našega vremena trebamo reći Bogu da nam je žao i s pokajanjem ga moliti za oprost. To može biti neka molitva naučena u osnovnoj školi ili tek kratak zaziv kao: “Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku.” Zatim donesite odluke za sljedeći dan. Možete ih čak i zapisati, kako ih ne biste zaboravili tijekom sna.

Kako budemo napredovali u ovoj vježbi, vidjet ćemo kako se pojavljuju pravilnosti. Ne smijemo biti obeshrabreni ako otkrijemo da se svaki novi dan iznova suočavamo s istim grijesima. Vidjeti pravilnost zapravo je znak napretka. Naš prijezir prema grijehu još je jedan od znakova napretka. Sve ovisi o tome što ćemo s tim učiniti.

Jedna od stvari koje ne smijemo napraviti jest odustati. Držite se ispita i razgovarajte s Gospodinom o tome. Molite ga za pomoć. Mogu proći godine prije nego što steknemo krjepost ili se riješimo grješne navike, ali će, uz Božju pomoć, do toga sigurno doći.

Kad nam postane poznata krjepost koju želimo steći, ili porok kojeg se trebamo osloboditi, onda imamo građu za naš posebni ispit. Ovdje je najbolje biti vrlo određen i postaviti čvrste ciljeve koje možemo dosegnuti. Neki se ljudi odaju pesimizmu, pogrješnom stavu i očaju. Takvi bi trebali ozbiljno razmisliti koliko dobro žive krjepost nade. Kad izraze svoje mišljenje o događajima u svijetu, o svakodnevnim poslovnim pitanjima ili o ekonomiji, zvuče li kao mračni učenici sumornosti i propasti? Ili kao djeca Božja koja znaju da je svijet u rukama njihova dobrog Oca?

Drugi će se trebati usredotočiti na neke druge grijehe: oholost i razmetanje, pohotu, lažljivost i ljubomoru. Ili možda pozitivnije, na njihove odgovarajuće krjeposti: poniznost i služenje, čistoću, iskrenost i velikodušnost.

Posebni ispit je dobro mjesto da iskoristimo savjet našega duhovnog vođe. Ono nam može pomoći usredotočiti se na krivicu koja upravo sad treba našu pozornost. Ako znamo da će se srušiti krov kuće, ne želimo gubiti vrijeme na brisanje prašine s polica. Dobar će nas duhovni vođa usmjeriti prema krovu koji se ruši – prema grijehu koji smo izbjegavali možda i u našoj molitvi.

Sveti Toma Akvinski je rekao da je iskreno sjećanje prvi preduvjet svih ostalih krjeposti. Iz tog razloga ne smijemo podcijeniti važnost ispita savjesti. Zbog naše pale naravi mi smo skloni zavaravati sebe. Želimo vjerovati da je sve što je naše ujedno i dobro, naši postupci i naše namjere. Pokušavamo prikriti neugodne stvari koje smo pomislili, rekli i učinili – za njih pronalazimo opravdanja i razloge. Velika se opasnost, međutim, krije u tome što mi, prije ili kasnije, počnemo vjerovati sebi. Takvo krivotvorenje sjećanja jedan je od naših najsmrtonosnijih neprijatelja. Ono prikriva putokaze na cestama koje vode u pakao.

Nakon što se neko vrijeme budemo pridržavali ispita savjesti, uvjerit ćemo se da on postaje više od dnevnoga događaja. On postaje navikom, dijelom našega života iz sata u sat, iz djela u djelo. Počinjemo sve jasnije vidjeti da cijeli naš život, u mislima i djelima, živimo pred Božjim očima. Na taj način možemo odmah vidjeti je li tijek pojedinoga čina ispravan ili pogrješan. Navikavamo se izvještavati Gospodina o našim razgovorima, našemu radu i našim izborima.

Sveti Pavao je zahtijevao (1 Kor 11,28–31) da se “svatko ispita” prije nego što primi svetu pričest, i upozorio je da je mlakost u ispitivanju samoga sebe zavodila ljude da nedostojno primaju Isusa: “Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi.” Ne želimo da se to dogodi nama.

Ako redovito ispitujemo vlastitu savjest, prirodno će nam biti redovito ići na ispovijed. Ići ćemo sa spremnošću da Bogu priznamo naše grijehe i primimo njegov oprost. Budući da je ispovijed sakrament, ona izlijeva po nama obilje milosti, a milost je snaga koja nam je potrebna da bismo pokorili naše grijehe, općenito i pojedinačno.

Prebirite u svome srcu

Ujutro čim se probudite odlučite da ćete, što je moguće pažljivije, paziti da ne upadnete u određenu manu koji želite ispraviti.

Kad tijekom dana primijetite da ste sagriješili, isti tren nekom molitvom u sebi zamolite Boga za oproštenje; s rukom na srcu obećajte da ćete biti pažljiviji ubuduće.

Kad navečer radite vaš opći ispit savjesti, nakon što ste napravili općeniti pregled svih vaših pogrješaka, posebnu pozornost obratite na onu koju želite ispraviti.

Drugi dan usporedite s prvim, treći dan s drugim i tako dalje. Na ovaj ćete način znati napredujete li ili ne napredujete u krjeposti, i imate li ikakvu korist od posebnoga ispita savjesti.

Možete također neku krjepost odrediti kao temu posebnoga ispita savjesti. Oni koji posebni i opći ispit savjesti čine navečer kad idu u krevet, kao i tijekom dana, udvostručuju svoju brzinu i u kratko vrijeme postižu daljnji napredak na putu krjeposti.1

Angelo Roncalli (papa Ivan XXIII)