Tko su karizmatici? 


Stotine milijuna katolika širom svijeta imaju identična iskustva Duha Svetoga, iskustva oslobođenja, oživljenja vjere, izlječenja, pobjede u Ime Isusovo. Priznati su i blagoslovljeni o Crkve


Od godine 1964., počevši od SAD-a, nešto se predivno događa u Katoličkoj crkvi. Naime, Duh Sveti je preko svega nekolicine katoličkih studenata pokrenuo lavinu događaja, koje su pape, još od Pavla VI, nazivale „Novom Pedesetnicom“. Crkva je, kao mnogo puta u povijesti, i tih, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, proživljavala svojevrsnu krizu. Svijet je poludio za svakakvim „slobodama“. Mnoge su situacije pozitivno krenule naprijed, kao svijest o ljudskim pravima, no mnoge su uvele milijune u zablude, očaj i osiromašenje duha te u upropaštenje tijela. Istovremeno s „buđenjem emancipacije od tradicija“ (često putem „oslobađanja“ od temeljnog ćudoređa, preko „slobodnog seksa“, „slobodnog uživanja droga“, „slobodnog abortusa“ i ostalih sličnih „sloboda“), Bog je u svojoj dobroti otvorio prozore na nešto zahladnjeloj iliti prašnjavoj Crkvi i unio dašak novoga vjetra, kroz obnovljeno poimanje molitve, zajedništva, djelovanja.


Slobodno možemo reći, da je katoličko kršćanstvo (jer postoji i ono pravoslavno i ono protestantsko) u tim godinama, pa sve dosad, doživjelo nevjerojatno probuđenje. Oživjeli su novi apostolati. Digli su se na noge uspavani laici. Svećenstvo je postalo kreativnije, gorljivije, svetije. Zapaljen je oganj, koji gori i širi se diljem zemaljske kugle, ubirući kao plod svakodnevno nove oduševljene Kristove učenike, kojima je život totalno promijenjen, preobražen. Upravo to je ta „Nova Pedesetnica“, novi silazak Duha, novo pokretanje suhih kostiju, koje oživljavaju zahvaljujući Božjoj intervenciji, kako opisuje prorok Ezekijel. Pedesetnica ili Pentekost je originalno, židovski blagdan, a u kršćanstvu to je rođenje Crkve, koje se dogodilo pedeseti dan od Isusova Uskrsnuća, deset dana nakon Njegovog Uzašašća u Nebo. U „gornjoj su sobi“, po riječima Pisma, bili okupljeni učenici, njih 120 na broju, koji su molili i čekali „Obećanje Očevo, da će poslati Duha Branitelja, Duha Tješitelja“.


Pedeseti se dan, dakle, rodila Crkva. A Crkva, to nisu lijepe građevine, muzeji baroknih kipova, u kojima neki stari svećenik, mumija, izgovara latinske fraze pred nekoliko sredovječnih žena u crnini, koje preplašene drže krunicu i nijemo promatraju dim tamjana kako se mistično unosi pod starodrevne svodove. Tako je, naime, Crkva izgledala onima „izvana“. Crkva, to su živi ljudi, to je živi organizam, to je zajedništvo u služenju i služenje u ljubavi. Crkva, to je Majka, koja nas hrani i odijeva, ponekad ukori, ali odgaja, za Kraljevstvo Kralja Jaganjca. Na jednom su, dakle, sveučilištu u Americi studenti čitali Bibliju, i zapanjeni otkrili, da u njoj pišu mnoge stvari, koje su tada bile potisnute ili zaboravljene ili, jednostavno, nepoznate. Čitali su, da će „Isus krstiti Duhom Svetim i ognjem“. Našli su, da je Rana Crkva slavila Boga živo, gotovo urnebesno, govoreći „u jezicima“. Zaključili su, o čuda, da je Sveto Pismo puno izvještaja o nekom „polaganju ruku“ i iscjeljenjima, ozdravljenjima i obraćenjima, oslobođenjima od demonskoga tlačenja, po toj gesti ljubavi i bliskosti. I, aleluja, htjeli su sami doživjeti silu i slavu Krista Uskrsnuloga, koji lomi okove i izvlači iz grobova svoje miljenike, ljude. Nas. Molili su, zamolivši pastore i  svećenike, da jednostavno i bez nekih ekshibicija, polože ruke na njih, te su bili „odjeveni u silu odozgor“ upravo kako piše u Objavljenoj Riječi Božjoj. Dobili su izuzetan dar molitve, slamali svoje srce pred Gospodinom, svjedočili brojnim čudesnim znamenjima i milostima, za koje su mislili da pripadaju biblijskom pluskvamperfektu. Varali su se; Isus je bio živ i snažan, i onda a i sada, isti u vijeke, amen! Dobili su dar novih jezika…


Uglavnom, da ne duljimo i ne uđemo slučajno u komplicirane teološke floskule (koje ni ja baš ne razumijem), val Obnove je započeo… I traje do dana današnjega, brate. Stotine milijuna katolika širom svijeta imaju identična iskustva Duha Svetoga, iskustva oslobođenja, oživljenja vjere, izlječenja, pobjede u Ime Isusovo. Oni su grupirani u zajednice, koje se nazivaju karizmatskima.  Priznate su i blagoslovljene od Crkve, iako na terenu to, naravno, izgleda drugačije. Naime, mnogi svećenici od svojih vjernika-župljana, nerealno očekuju, da budu „veći katolici od pape“. Da imaju sjajnu, izvrsnu teološko-filozofsku naobrazbu. Da nikada ne griješe, da uvijek budu na raspolaganju i da uvijek bez pitanja, sve prihvaćaju.. Vjernik, koji nakon životnih lutanja i opiranja, uistinu otkrije blago svoje vjere, tek je „mala beba“. Takve bebe rade nešto u pelene. Crkva, kao Majka, bebe premata, ne tuče ih, jer su „to“ učinile. Samo mrtvi ne griješe. Tako je i s novim ili starim katoličkim pokretima. Znam da su malo dosadni i čudni, jer žele ulaziti u crkvu, kad je zatvorena. Pitamo se u šoku, zašto to rade, zar im nije dosta onih pola sata dnevno, kad je crkva otvorena? Malo su naporni, jer nas stalno moljakaju da ih podučavamo Bibliji, da se s njima klanjamo pred Isusom u Otajstvu, da im tumačimo otajstva krunice.


Ovo je bio samo kratak uvod.Pogledajte više u video ispod.


POVIJEST OBNOVE

Počelo je 1967!

Katolička Karizmatska obnova rođena je u danima od 17.-19. veljaće 1967. za vrijeme molitvenog vikenda u Duquesne – Pittsburg. Grupa od 25 studenata organizirala je zajedno sa svojim kapelanom i profesorima duhovnu obnovu u obliku studijske grupe koja je proućavala prva ćetiri poglavlja Djela apostolskih i jednu knjigu od Davida Wilkersona: „Križ i bodež“. Cilj tog susreta bio je otkriti živu prisutnost Duha Svetoga! Na susretu su sudjelovala dvojica katoličkih profesora i dva laika koji su već primili „novo krštenje u Duhu Svetomu“ na jednom interkonfesionalnom molitvenom susretu, mjesec dana ranije. Jedan od svjedoka tog duhovnog događaja bila je Patti Gallagher Mansfield, koja je studirala na katoličkom sveučilištu „ Sveučilište Duha Svetoga u Duquesne “. Iskustvo tog povijesnog događaja sa opisanim svjedočanstvima sudionika, opisala je u knjizi „As by a new Pentecost!“

„Sastali smo se ujednoj kući na tri kata. Prije svakog razmatranja pjevali smo na gregrijanski naćin himan Veni Creator Spiritus. Pri završetku toga dana sudionici su obnovili sakrament Potvrde. Ja sam otišla u gornju sobu gdje je bila smještena kapelica s Presvetim. Oduvijek sam vjerovala u Isusovu prisutnost u Euharistiji, ali nikada nisam doživjela njegovu živu Slavu. Kleknula sam ispred Gospodina i po prvi puta sam počela moliti molitvu „potpunog predanja“.Trenutak kasnije pala sam licem prema podu kapelice, ispred svetohraništa i osjetila kako me od glave do pete zahvaća jedan dubok osječaj osobne Božje Ljubavi. Svoje iskustvo odmah sam ispričala našem kapelanu,i kazala mu: Upravo sam doživjela sve ono o čemu smo razgovarali za vrijeme duovnih vježbi On mi reče da je nešto takovo doživio i David Mangan koji je prije sat vremena molio u kapeli.

David ovako opisuje svoje iskustvo Duha Svetoga: „ Ovdje želim naglasiti činjenicu da ono ne bijaše naravno prvi intrvent Duha Svetoga među katolicima; i prije nas bilo je mnogo ljudi koji su iskusili „krštenje u Duhu Svetomu“, ali ipak ono bijaše jedan izvanredan događaj, jer se je Bog nama poslužio za jedan poseban plan. Molio sam ispred svetohraništa. Još danas mi nije jasno kako sam se našao na podu u stavu klanjanja i prostracije. Jedino čega se sječam sa sigurnošću je to da je Božja prisutnost bila tako živa, Bog mi je bio tako bliz da sam imao osječaj kao da Ga dodirujem. Nisam imao rijeći da to izrazim, i za jednog studenta matematike, to je bilo zaista nešto izvanredno . Samo sam ponavljao: Ovo je prava bomba! Ovo je uistinu prava bomba! Doslovno sam se nalazio u Božjoj prisutnosti. Samo sam ponavljao: „ Tako je lijepo. Tako je lijepo! Ono što sam došao tražiti ovdje, zaista je istina“.

U svojoj knjizi Patti Gallagher nastavlja s opisivanjem događaja:
„I ostali naši prijatelji okupili su se u kapeli. Događale su se mnoge stvari. Neki su plakali. Govorili su da su doživjeli tako jaku Božju ljubav da nisu mogli zadržati suze. Drugi su se smijali od radosti. Drugi opet kao i ja, osječali su toplinu u rukama i dlanovima, kao da su gorjele. Neki studenti osječali su kao neke zvukove u grlu ili kao neko škakljane na jeziku. Onda još nismi ništa znali o karizmatskim darovima i o „molitvi u jezicima“. Jedan od profesora ušao je u kapelu i uzviknuo: „ Pa što će reći biskup kada sazna da su ovi studenti doživjeli „krštenje u Duhu Svetomu“? Katolička Karizmatska Obnova rođena je za vrijeme molitve u kapelici ispred Svetohraništa!

Nagli rast Obnove!

Vijest o neočekivanim događaju ubrzo se počela naglo širiti. Jedan od profesora javio je radosnu vijest svojim kolegama na Sveučilištu Notre Dame, gdje se je okupilo od 7-9 aprila 1967. oko 90 studenata kako bi zajedno razmišljali i molili o duhovnom iskustvu njihovih kolega iz sveučilišta u Duquesne. To je zapravo bio prvi kongres Obnove i označuje početak brzog rasta i otvaranje prema svijetu. Otada je širenje krenulo naglo, kako pokazuju brojevi sudionika na godišnjim sastancima:
1967.: 90 studenata
1968.: 100
1969.: 450
1970.: 1300
1971.: 4500
1972.: 11000
1973.: 25000
1974.: 30000
Obnova u Duhu samo kroz nekoliko mjeseci proširila se u Kanadu i u Latinsku Ameriku. Godine 1971. nastaju prve molitvene zajednice i u Europi. Godine 1973., održana je u blizini Rima, u Grottaferrati, prva međunarodna konferencija na kojoj je sudjelovalo 126 voditelja iz 34 zemalja. Papa Pavao VI primio je trinaest članova u privatnu audijenciju. Godine 1975., u Rimu je održan od 16-19 svibnja drugi Međunarodni kongres na kojem je sudjelovalo oko 13000 sudionika, koji su s istim Papom slavili Euharistiju u bazilici sv. Petra. Kada je Papa ulazio u baziliki uhvatio je za ruku kardinala Suenensa i visoko ju podigao u zrak kao znak pozdrava i odobravanja onoga što se događalo u bazilici.. Tom prilikom Papa je ohrabrio Obnovu: „ Crkvi i svijetu potrebno je više nego ikada da se u povijesti nastavi čudo Duhova; može li ova 'duhovna Obnova' biti išta drugo nego blagoslov za Crkvu i svijet“. Papa je dao nekoliko korisnih smjernica za razlučivanje duhova za karizmatske zajednice i na kraju svoje homilije glasno kliknuo: „Isus jest Gospodin! Aleluja!“ Nakon Misnog slavlja sudionici susreta svjedoće o predivnoj pjesmi u jezicima koja je ugodno ispunjavala baziliku i o radosnom slavljenju kroz ples i klicanje.

3. Kardinal Suenens i Malinski dokumenti

Pod Malinskim dokumentima podrazumijevaju se teološko pastoralne smjernice pokreta Obnove. Radi se o nizu dokumenata koji su nastali inicijativom Kardinala Suenesa, kojeg je papa Pavao VI delegirao za episkopalnog savjetnika Karizmatske Obnove godine. Suenens je osnovao međunarodnu studijsku grupu, koja je djelovala od 21. do 26. svibnja 1974.g. U grupi su radili vrsni teolozi: Rene Laurentin, kardinali Joseph Ratzinger, Walter Kasper, Yves Congar… . Cilj rada grupe bio je sastavljanje jednog službenog dokumenta za karizmatske zajednice, a naslov mu je «Malinski dokumenti», koji još i danas tvore neku vrstu doktrinalne povelje za pokret. Konačni tekst se dijeli u šest poglavlja koja obuhvaćaju sve bitne teme Obnove. Zadnji dokument objavljen je 1988. godine.
Kardinal Suenens često je znao upozoravati na to da: „Karizmatska Obnova neće biti shvaćena u skladu sa svojim identitetom i naravi. Ona je impuls Duha Svetoga, sposobnog da obnovi Crkvu u višestrukim vidovima. Postoji opasnost da se pretvori u jedan od mnogih pokreta i ne smije biti samo 'pokret među drugim pokretima', nego strujanje milosti prema višoj svijesti karizmatske dimenzije same Crkve“.
Zbog tog razloga Karizmatska Obnova nije i nikada neće biti povlastica duhovne elite ili ekskluzivno vlasništvo specifičnog pokreta. Radi se o milosti koja leži u Crkvi i koju može primiti svatko tko to želi iskrena srca – bez ikakvih izuzetaka.

4. Osnivanje Vijeća i Ureda

Kako bi se udovoljilo potrebi za suradnjom i komunikacijom, godine 1978., pod pokroviteljstvom kardinala Leona Josepha Suenensa, osnovani su vijeće i međunarodni ured Obnove. Vijeće je bilo sastavljeno od voditelja iz svih dijelova svijeta, dok je ured uspostavljen prvo u Bruxellesu, a kasnije u Vatikanu, via della Concilliazione.
Papinsko Vijeće za Laike, godine 1993., odobrava statute te organizacije koja je danas poznata pod imenom : „Međunarodna katolička karizmatska služba“(International Catholic Charismatic Renewal Services – ICCRS). Vijeće ICCRS-a sastavljeno je od 14 osoba, mađu kojima ima biskupa, svećenika, laika i redovnika. Sadašnji predsjednik je Allan Panozza iz Australije, direktor je Oreste Pesare iz Italije, a mons. Joseph Grech iz Melburna je predsjednik teološko-doktrinalne komisije Karizmatske Obnove pri Papinskom Vijeću ta Laike. Ured ICCRS- izdaje dvomjesečni list pod imenom „News„ (Glasilo) koji se izdaje na šest jezika. Osim toga organizira seminare, kongrese, konferencije koje imaju za cilj formaciju 
članova na nivou svijeta i njihovu međusobnu povezanost. U Statutima ICCRS-a navode se neki od ciljeva Obnove : A. Jačanje zrelog i trajnog osobnog obraćenja Isusu Kristu.
B. Jačanje odlučne osobne otvorenosti prema osobi, prisutnosti i sili Duha Svetoga. Te dvije duhovne milosti često se doživljavaju u iskustvu koje se u različitim dijelovima svijeta naziva krštenje u Duhu Svetomu, izljev Duha Svetoga ili obnovom u Duhu Svetomu. Razumijeva ih se najčešće kao osobno prihvaćanje milosti kršćanske inicijacije, te kao primanje snage za osobno kršćansko služenje u Crkvi i svijetu. 
Ivan Pavao II u jednom govoru, pozvao je Obnovu: «U naše vrijeme koje toliko gladuje za nadom, učinite Duha Svetoga poznatim i ljubljenim. Pomozite oživjeti 'kulturu Duhova'…. Ustrajte sa žarom i nikada se nemojte umoriti moleći: Dođi Duše Sveti! Dođi! Dođi!»

Jedan od značajnih projekata ICCRS-a bilo je organiziranje Međunarodne Konferencije „ Molitva za ozdravljenje“ , koja je održana u Rimu 10-13 studenog 2001., u suradnji s Papinskim Vijećem za Laike. Ishodište konferencija bio je dokument Kongregacije za nauk vjere: «Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje». Dvadesetak relatora, navedenu temu prikazalo je s biblijske, teološke, psihološke i kulturološke strane. Prema podacima ICCRS-a u svijetu danas ima 600 milijuna članova Karizmatske obnove, od toga oko 120 milijuna katolika koji su prisutni u 238 zemalja. . Poseban procvat karizmatska Obnova bilježi u zemljama zapadne i južne Afrike, Indije, Filipina te velikog broja ostalih zemalja Trećega svijeta. Također i u Latinskoj Americi je , gdje samo u Brazilu postoji 20.000 molitvenih grupa s 12 milijuna članova u 59 biskupija.

o. Zdravko Barić,
duhovnik ODS

Svjetla i sjene Obnove

Talijanski dvomjesečniku La Civiltà Cattolica koji izdaju Isusovci posvetio je 2000. godine svoj uvodni članak urednika baš pokretu Obnove:
"U stvari radi se o crkvenoj stvarnosti od velikog značenja koja, s jedne strane, ima velike vrijednosti, s druge, pobuđuje neke dvojbe. Pozitivno je da se prije svega daje Duhu Svetomu istaknuto mjesto koje on treba imati u životu kršćanina.Osobe koje su učlanjene gaje snažan molitveni život s naglaskom na molitvu hvale, klanjanja i zahvaljivanja. Velika se važnost polaže na unutarnje obraćenje. Sveto Pismo na sastancima ima istaknuto mjesto smatrajući ga pomagalom molitve i proućavanja. Pokret ima smisao duboke vjernosti Crkvi, Papi, dijacezanskom biskupu i župniku. Možemo s toga smatrati s o. Congarom da « je Obnova milost koju je Bog darovao Crkvi našeg vremena».


Dvojbe su: « Pretjerana osječajnost koja ide na uštrb nutrine, radosne i vedre smirenosti. U tišini čovjek ulazi na posebam i dubok naći u odnos s Bogom. Pretjerana emotivnost može se pretvoriti, ponekad, u duhovnu nastranost. U Obnovi postoji pretjerano traženje iskustva Duha Svetoga koje se mora osjetiti i doživjeti, zaboravljajući pri tome da se kršćanski život odvija u «goloj vjeri». U nekim grupama postoji pretjerana želja za primanjem nekih karizmi bez da se provede neophodno duhovno razlučivanje, i zaboravljajući ponekad da je najveća karizma koju daje Duh Sveti, dar ljubavi. Sigurno je da Gospodin govori kroz Sveto Pismo, ali otvaranje Božje Rijeći nasunce zaustavljajući pogled samo na nekim retcima, nije naćin na koji se može sa sigurnošću reči da je to od Duha Svetoga i da tako Bog govori molitelju.
Na kraju možemo zaključiti, da u Obnovi mogu postojati određeni rizici i dvojbe, ipak smatramo da ono što je dobro i pozitivno uveliko nadvisuju te dvojbe i nedostatke, i kao što je rekao Pavao VI u svibnju 1975. – Obnova može biti jedna chance, prilika, za Crkvu i za svijet».


Papa Franjo na konvenciji Katoličke karizmatske obnove u Rimu

 


papa franjo s karizmaticima"Vi, članovi karizmatske obnove, dobili su veliki dar od Gospodina: rođeni ste iz želje Duha Svetoga kao struja milosti u Crkvi i za Crkvu" rekao je Sveti Otac 1. lipnja na Olimpijskom stadionu u Rimu, susrevši se s velikim mnoštvom iz svijeta Katoličke karizmatske obnove, susret je održan u prigodi 37. nacionalnog skupa Obnove u Duhu Svetomu.

Publika je pljeskom pozdravljala ulazak pape Franje na stadion, gdje se pridružio i zajedno sa zborom na španjolskom pjevao hvalospjev "Vive Isusa, el Senor". Rimski biskup papa Franjo je rekao da bi jako uživao kada je slavio misu u katedrali u Buenos Airesu s članovima ovog pokreta.

Govoreći pred 52.000 ljudi iz 55 zemalja okupljenih na godišnju konvenciju "Obnove u Duhu" na rimskom Olimpijskom stadionu, Papa je odgovorio na postavljena pitanja od strane svećenika, mladih, obitelji, bolesnih i starijih osoba.

Pustite Boga da djeluje i ne budite nadzornici Milosti, odnosno carine Duha Svetoga. To je vaš put: evangelizacija, duhovni ekumenizam, skrb za siromašne i potrebite, te prihvat svih koji su na rubu društva. A sve to na temelju klanjanja! Temelj je obnove klanjanje Bogu!
Iziđite na ulice ka“, onoga Duhovskog jutra. Približe se siromašnima i na njihovu tijelu dotaknite ranjeno Isusovo tijelo. Dopustite da vas vodi Duh Sveti.
Karizmatska obnova je velika snaga u službi navještaja Evanđelja, u radosti Duha Svetoga. Primili ste Duha Svetoga koji vam je dao da otkrijete Božju ljubav prema svoj djeci, kao i ljubav prema Riječi. Više puta upitao je nazočne nose li još uvijek sa sobom, primjerak Biblije, Novoga zavjeta. Ako ne, vratite se toj prvoj ljubavi; nosite uvijek u džepu, u torbi, Riječ Božju. 
Papa je govorio o „svetom pijanstvu“, koje daje da se govore jezici ljubavi, nasuprot samoljublju moći. 
(iz govora pape Franje Obnovi u Duhu Svetom na susretu u Rimu 01.06.2014.)


KAKVA JE NARAV KATOLIČKE KARIZMATSKE OBNOVE

Charles Whitehead

Ovaj članak je uređena verzija govora održanog velikom skupu od 700 voditelja Katoličke karizmatske obnove iz cijelog Svijeta, 19. rujna 2003 u Centru Fokolara u Castelgandolfu, Italiji.

Bio sam zamoljen osvrnuti se na pitanje prirode Katoličke karizmatske obnove. To je važno pitanje. Tijekom duljeg vremena, često se mijenjaju prvotne zamisli i u praksi se udaljuju od početnih nadahnuća primljenih po Duhu Svetom. Može se dogoditi da na kraju više nemaju nikakove veze sa iskustvom izljeva Duha Svetoga kojeg smo nazvali Katolička karizmatska obnova. Uvijek moramo biti pažljivi kako ne bismo krivo protumačili ili iskrivili Božje djelovanje.

Većina stavova koji će slijediti neće biti novost za one koji vode karizmatsku obnovu no može se dogoditi da se nećete složiti sa svima. Neka pitanja mogu imati nevažan značaj za neke zemlje i situacije a može se dogoditi da propustim neke koje vi smatrate vrlo bitnima. Zašto se to može dogoditi? Jer istina jest da makar smo svi članovi jedne, Katoličke Crkve, među nama postoje važne kulturne i povijesne razlike.

Te se razlike odražavaju u malim i velikim stvarima a iste istine imaju različite načine izražavanja. Što se čini u jednoj zemlji može biti neprimjereno u drugoj pa je i doživljaj Crkve često različit. Stilovi i strukture vodstva Karizmatske obnove razlikuju se među zemljama te zato naš međusoban odnos i odnos prema hijerarhiji može biti strukturiran i formalan ili vrlo otvoren i neformalan.

Ne želim reći da je jedan način pogrešan a drugi ispravan – često se događa da su vrlo različiti, jednostavno zato jer su okolnosti drugačije. Sve što ovdje govorim dolazi iz mog vlastitog razumijevanja i iskustva ovog predivnog Božjeg dara kroz preko 30 godina. Dok pišem o Katoličkoj karizmatskoj obnovi svjestan sam da se bavim nečim vrlo dragocjenim i bliskim Božjem srcu. Hodam po svetom tlu s poštovanjem.

To nas dovodi do vrlo bitnog dijela odgovora na pitanje o naravi Obnove.

Katolička karizmatska obnova ne postoji kako bi stvorila više i veće grupe niti da izgradi veliku organizaciju. Ne, naša želja je jednostavno pomoći drugima da obnove svoje kršćanske živote na isti način kako smo ih mi obnovili. Neke su organizacije potrebne kako bi se poduprlo djelovanje Duha Svetoga – no njih se treba što manje stvarati.

Ta jednostavna želja obnove života odražava se u našem pristupu vodstvu. Narav i svrha vodstva Obnove jest pružanje usluge a ne zahtijevanje poslušnosti i komformiteta. Voditelji se prepoznaju po Božjim darovima te su kroz razne procese pozvani služiti. Za vođe u Obnovi ne postoje neke određene kvalifikacije uz pomoć kojih bi oni napredovali. Vodstvo je dar i sposobnost. Neki su jednostavno pozvani da preuzmu vodstvo, drugi su izabrani ili im je ta uloga dodijeljena, te su predani osnivanju nove grupe ili službe. Ne postoji jedinstvena, ispravna procedura kao ni formalna hijerarhija. Obnova je uvijek pod pastoralnom brigom lokalnog biskupa. Nedostatak formalne strukture katkad može dovesti do neslaganja i problema pa lokalni biskup može odlučiti postaviti određena pravila za takve slučajeve. Kada se zatraži, mogu se postaviti statuti kojima se grupi, zajednici ili službi daje pravni status koji specificira njihovu strukturu, službenike i misiju prema kanonskom zakonu.
Sve ove različite karakteristike izražavanja i vodstava iskustvo su mnogih zemalja te izdvajaju Katoličku karizmatsku obnovu od drugih crkvenih pokreta. To ujedno može biti i snaga i slabost no svejedno privlači pažnju na činjenicu da Obnova nije ljudska umotvorina. Ona dolazi izravno od Božje vlasti. Također naglašava činjenicu da se djelovanje Duha Svetoga nama može katkad činiti neuredno. No moramo se oduprijeti napasti da to djelovanje ‘uredimo’ čak i ako naša neformalna i opuštena struktura otežava drugim crkvenim tijelima povezivanje s nama – osobito zato jer ne govorimo jednim glasom na sva pitanja.

Koliko god neuredna, ni jedna Božja inicijativa ovako plitkog korijenja nije tako daleko došla u Crkvi, tako brzo i toliko snažno kao Katolička karizmatska obnova. Razlog je to što se radi o izravnom djelovanju Duha Svetoga, ne čovjeka. Životi milijuna ljudi su izmijenjeni, donešena je nova vjera i vizija te su mnogi zapaljeni ljubavlju i željom da služe Gospodinu i Njegovom narodu. Danas procjenjujemo da postoji 120 milijuna ljudi koji mogu posvjedočiti o iskustvu Duha Svetoga koji mijenja živote kroz njihov kontakt sa katoličkom karizmatskom obnovom.

Papa Pavao IV je poznatom zjavom opisao Obnovu kao “priliku za Crkvu i za Svijet”. To je točno to, ali nažalost tu priliku je prepoznalo i prihvatilo premalo ljudi. Kako bi nadalje razvijali pitanje naravi Katoličke karizmatske obnove, dozvolite da preoblikujem pitanje.

Kako biste vi opisali Obnovu?

Počnimo sa svime što Obnova NIJE:
• nije pokret u smislu strukturirane organizacije poput mnogih u Crkvi. 
• nema pravila života ni pisanog statuta.
• nije posebna pobožnost Duha Svetoga
• nije samo mreža molitvenih skupina ili zajednica
• nije neobična nova duhovnost koja bi bila prikladna samo za neke određene (neki bi rekli ‘neobične’) ljude. Podizanje ruku u molitvi nije unaprijed određena liturgijska gesta – događa se spontano zbog onoga što je Gospodin učinio u našim srcima.
• to nije nešto čemu se netko odlučuje pridružiti, poput kluba.

Kako bi opisali što je zapravo Obnova?

To je osobno iskustvo prisutnosti i snage Duha Svetoga koji na nov način obnavlja milosti našeg krštenja. Ne samo da Sveti Duh ponovo zapaljuje sve što smo već primili nego ponovo dolazi sa snagom da nas opremi svojim darovima za službu i misiju.
Ne postoje specijalni, superiorni ljudi u Crkvi koji se zovu “karizmatici” – nego milijuni običnih žena i muškaraca čiji su životi “karizmatski” obnovljeni ili drugim riječima, obnovljeni djelovanjem Duha Svetoga. Kardinal Suenes nas podsjeća da je karizmatsko kršćanstvo normalno kršćanstvo, jer je Crkva sama po sebi karizmatska; pa nije ni predviđeno da živimo svoj kršćanski život bez prisutnosti i snage Duha Svetoga. Nažalost, mnogi kršćani i dalje pokušavaju tako živjeti. Zato je cilj Obnove unjeti život Duha Svetoga u svaki dio Crkve tako da Duh uđe u život svakog kršćanina.
Obnova postoji kako bi pomogla ljudima da žive nov život sa snagom Duha – ne zato da bi ih uvela u nešto što se zove Katolička karizmatska obnova. Mi smo obnovljeni kada se otvorimo Bogu i prihvatimo ono što nam On nudi – puninu Duha Svetoga. Drugog načina nema. To je Božje djelo, ne naše, On njime upravlja i upućuje. To znači da smo po samoj svojoj prirodi drugačiji od drugih crkvenih pokreta.
1996. kardinal Suenes je napisao:
“Interpretirati Obnovu kao ‘pokret’ među drugim pokretima znači krivo razumjeti njenu narav; to je pokret Duha Svetoga koji se nudi cijeloj Crkvi i namjenjen je oživljavanju svakog dijela života Crkve.”Naravno, postoji način na koji Katolička karizmatska obnova preuzima određen vanjski izgled pokreta – npr. Dijecezijski i Nacionalni odbori, regionalni i nacionalni koordinatori te određene grupe koje služe i asistiraju Obnovi. No takve strukture postoje samo da bi potpomogle rad Svetog Duha a ne da bi slijedile neke vlastite ideje ili da bi gradile vlastita kraljevstva.
Obnova se prvenstveno tiče mene i Boga – moram donjeti svjesnu odluku da prihvatim ono što mi On nudi. Rezultat? Moja vjera će oživjeti. To nema veze sa mojim planovima, mojim idejama i zaslugama. Ono sa čime ima veze su ljubav, milost i Božja snaga. Poklon je sam Bog – koji nam je dan na nov, ispunjeniji i divan način. Kroz milost Obnove nasljeđeno kršćanstvo se mijenja u aktivan život vjere u snazi Duha Svetoga. Ulazimo u živi odnos sa Isusom koji je pod vodstvom Duha Svetoga.

Milost Obnove opisana je na više načina:

• krštenje u Duhu Svetom
• oslobođenje Duha Svetoga
• izlijevanje Duha Svetoga

U Vjerovanju piše da “vjerujemo u Duha Svetoga i Gospodina koji daje život”. Krštenje u Duhu način na koji primamo taj život - to je kanal milosti koji je na raspolaganju svima. Nije najvažnije kako to nazivamo – važno je da u to vjerujemo i primamo.

Sada nekoliko riječi upozorenja: Katolički karizmatski pokret nema monopol na ovu milost te ona nije naše vlasništvo. Pripada Bogu koji ju dijeli kako želi. Svima nama treba ispunjenje i ponovno punjenje Duhom Svetim; tu istinu je napisao Pavao u Poslanici Efežanima (5:18) riječima: “... - punite se Duhom!”. To doslovno znači da se trebamo nastaviti puniti Duhom. Karizmatska obnova je djelotvoran kanal te milosti no Gospodin našu potrebu za osnaživanjem i osvježivanjem ispunja i kroz druge kanale. Tako da ako tvrdimo da smo mi u Obnovi superiorni drugim kršćanima jer smo kršteni u Duhu, pa smo zato jedini kroz koje ta milost može teći, u krivu smo. Tada nismo shvatili Božju narav – on udjeljuje tu milost i unutar i izvan Karizmatske obnove te kolikogod mi bili iznenađeni nekim kanalima koje On odabire, trebamo uživati i radovati se njegovoj dobroti. Također, moramo se čuvati da ne ostavimo dojam elitizma – da postoje kršćani prve i druge klase, oni koji su kršteni u Duhu i oni koji nisu. Krštenje u Duhu je ponuđeno svima, nije nam dano da nas učini superiornijim kršćanima – dano nam je da budemo korisni.

 

Milost je slobodno dostupna svima pa se Obnova ne smije identificirati sa nijednom određenom skupinom u Crkvi – tradicionalnom, progresivnom, liberalnom ili konzervativnom. Milost je namijenjena svakome te se ne može ograničavati pridruživanjem jednoj grupi. Također moramo biti oprezni da ne sudimo druge, da im ne govorimo što bi trebali raditi niti da govorimo Crkvi kako da se ponaša. Naravno, pozvani smo biti proroci kad navješćujemo Evanđeosku Istinu i dajemo svjedočanstva o djelovanju Duha Svetoga u našim životima no nesmijemo koristiti Obnovu tako da osuđujemo druge ili njome podržavamo vlastita stajališta. Moramo naučiti slijediti Duh u svemu što činimo i govorimo. Karizmatska obnova nije poput nijedne druge grupe ili pokreta koji dosta vremena odvajaju za vlastiti rast i uspjeh. Nije na nama da brinemo da li će Karizmatska obnova propasti ili uspjeti, ukoliko smo poslušni i vjerni onome što Bog od nas traži. Ne posjedujemo krštenje u Duhu – to je Kristov dar Crkvi. Naš je fokus na Njegovoj volji za Crkvu i nas – za mene i za tebe. Mi smo ovdje da izvršavamo Njegovu volju, ne našu, i nemoramo razumjeti sve što On čini. Pozvani smo biti vjerni, ne nužno uspješni u očima svijeta.
Tako kad kažemo da je Karizmatska obnova za cijelu Crkvu, mislimo na njen kler i laike. Ne smije biti pod dominacijom laika jer bi tako sprečavala kler u njihovom radu i služenju kao duhovni očevi i pastori. Također, ne smije biti pod dominacijom klera jer onda laici ne bi mogli koristiti u potpunosti Bogom dane darove i karizme za službu Bogu i nama samima. Katolička karizmatska obnova je očito dar cijeloj Crkvi.
Svima treba snaga Duha Svetoga a mi drugima možemo pomoći da ju prime jer iz iskustva znamo koliko Otac želi izliti svoj Duh na nas. Kako je Isus to rekao: “..koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!" (Luka 11:9-15).

Pozvani smo upućivati na te zanemarene duhovne izvore koji su svima pristupačni te koje treba prilagoditi tako da ljudi mogu rasti u pouzdanju i biti opremljeni da djeluju za Boga i ljude.lost Obnove opisana je na više načina:

• krštenje u Duhu Svetom

• oslobođenje Duha Svetoga

• izlijevanje Duha Svetoga

U Vjerovanju piše da “vjerujemo u Duha Svetoga i Gospodina koji daje život”. Krštenje u Duhu način na koji primamo taj život - to je kanal milosti koji je na raspolaganju svima. Nije najvažnije kako to nazivamo – važno je da u to vjerujemo i primamo.


Sada nekoliko riječi upozorenja: Katolički karizmatski pokret nema monopol na ovu milost te ona nije naše vlasništvo. Pripada Bogu koji ju dijeli kako želi. Svima nama treba ispunjenje i ponovno punjenje Duhom Svetim; tu istinu je napisao Pavao u Poslanici Efežanima (5:18) riječima: “... - punite se Duhom!”. To doslovno znači da se trebamo nastaviti puniti Duhom. Karizmatska obnova je djelotvoran kanal te milosti no Gospodin našu potrebu za osnaživanjem i osvježivanjem ispunja i kroz druge kanale. Tako da ako tvrdimo da smo mi u Obnovi superiorni drugim kršćanima jer smo kršteni u Duhu, pa smo zato jedini kroz koje ta milost može teći, u krivu smo. Tada nismo shvatili Božju narav – on udjeljuje tu milost i unutar i izvan Karizmatske obnove te kolikogod mi bili iznenađeni nekim kanalima koje On odabire, trebamo uživati i radovati se njegovoj dobroti. Također, moramo se čuvati da ne ostavimo dojam elitizma – da postoje kršćani prve i druge klase, oni koji su kršteni u Duhu i oni koji nisu. Krštenje u Duhu je ponuđeno svima, nije nam dano da nas učini superiornijim kršćanima – dano nam je da budemo korisni.


Milost je slobodno dostupna svima pa se Obnova ne smije identificirati sa nijednom određenom skupinom u Crkvi – tradicionalnom, progresivnom, liberalnom ili konzervativnom. Milost je namijenjena svakome te se ne može ograničavati pridruživanjem jednoj grupi. Također moramo biti oprezni da ne sudimo druge, da im ne govorimo što bi trebali raditi niti da govorimo Crkvi kako da se ponaša. Naravno, pozvani smo biti proroci kad navješćujemo Evanđeosku Istinu i dajemo svjedočanstva o djelovanju Duha Svetoga u našim životima no nesmijemo koristiti Obnovu tako da osuđujemo druge ili njome podržavamo vlastita stajališta. Moramo naučiti slijediti Duh u svemu što činimo i govorimo. Karizmatska obnova nije poput nijedne druge grupe ili pokreta koji dosta vremena odvajaju za vlastiti rast i uspjeh. Nije na nama da brinemo da li će Karizmatska obnova propasti ili uspjeti, ukoliko smo poslušni i vjerni onome što Bog od nas traži. Ne posjedujemo krštenje u Duhu – to je Kristov dar Crkvi. Naš je fokus na Njegovoj volji za Crkvu i nas – za mene i za tebe. Mi smo ovdje da izvršavamo Njegovu volju, ne našu, i nemoramo razumjeti sve što On čini. Pozvani smo biti vjerni, ne nužno uspješni u očima svijeta.

Tako kad kažemo da je Karizmatska obnova za cijelu Crkvu, mislimo na njen kler i laike. Ne smije biti pod dominacijom laika jer bi tako sprečavala kler u njihovom radu i služenju kao duhovni očevi i pastori. Također, ne smije biti pod dominacijom klera jer onda laici ne bi mogli koristiti u potpunosti Bogom dane darove i karizme za službu Bogu i nama samima. Katolička karizmatska obnova je očito dar cijeloj Crkvi.

Svima treba snaga Duha Svetoga a mi drugima možemo pomoći da ju prime jer iz iskustva znamo koliko Otac želi izliti svoj Duh na nas. Kako je Isus to rekao: “..koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!" (Luka 11:9-15).

Pozvani smo upućivati na te zanemarene duhovne izvore koji su svima pristupačni te koje treba prilagoditi tako da ljudi mogu rasti u pouzdanju i biti opremljeni da djeluju za Boga i ljude.





Karizme i darovi Duha Svetoga u službi nove evangelizacije 

  
Promišljajući o karizmama kao darovima Duha Svetoga, nailazimo u Katekizmu katoličke Crkve na jasno tumačenje njihove važnosti u Crkvi: 'Bile izvanredne ili jednostavne i smjerne, karizme su milosti Duha Svetoga koje, izravno ili neizravno, koriste Crkvi, a imaju za svrhu izgradnju Crkve, dobro ljudi i potrebe svijeta. Karizme mora sa zahvalnošću prihvatiti i onaj tko ih prima i svi članovi Crkve. One su doista divno bogatstvo milosti za apostolsku životnost i za svetost cijeloga Kristova Tijela, uz uvjet da se radi o darovima koji zaista dolaze od Duha Svetoga i da se upotrebljavaju u skladu s istinskim poticajima toga istoga Duha, u skladu s ljubavlju koja je pravo mjerilo karizmi.'(KKC 799-800)

„Prije II. Vatikanskog sabora slabo se moglo čuti o karizmama i karizmatičnoj strukturi Crkve. Smatralo se da su to izvanredni i rijetki darovi, darovi koji pripadaju prošlosti Crkve. Zasluga je II. Vatikanskog sabora da je ponovno progovorio o „karizmama u Božjem Narodu“ (LG 12). Karizmatična struktura Crkva spada na vlastitost crkvenog bića. Duh koji djeluje u Crkvi, nije Duh statičnosti, već trajne dinamike. On Crkvi stalno dolazi sa svojim darovima, jer bi bez njih ona bila siromašna. Ti je darovi osposobljavaju da živi, raste, i doseže svoju puninu.“ (usp. www.katolici.org/ karizmatski pokreti)

Čudo ozdravljenja, oslobađanja ili bilo kakve druge nadnaravne stvarnosti po karizmama djelovanje je Duha Svetoga proizašlo iz Božjeg milosrđa i ljubavi, kako bi se svaki vjernik utvrdio u vjeri i ljubavi prema Presvetom Trojstvu. Puninu tih karizmi Krist je po pomazanju svećenika darovao svojoj Crkvi. Isto tako i laici, od Boga odabrani, mogu surađujući u poslušnosti uz svećenike služiti Kristu i vjernicima. Čuda su itekako i danas potrebna i prisutna u Crkvi. Bog ih čini po svojim vjernim i predanim slugama. „Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu. I što god ga zamolite moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti“. (Iv 14,12-14)

„Isus je svojim učenicima prije smrti obećao poslati 'drugog branitelja' (usp. Iv 14,16), kada njega više s njima ne bude. Kada je izliven Duh Sveti nad učenike Pracrkve, iskusili su to što je Isus mislio. Doživjeti tu duboku sigurnost i radost u vjeri i primili određene „KARIZME“, tj. mogli su prorokovati, ozdravljati i činiti čudesa. Sve do danas u Crkvi ima ljudi koji imaju te darove i doživljavaju takva iskustva“ – čitamo u YOUCAT-u, katekizmu za mlade, str. 72/73, 115.

Kada čuda ne bi bilo onda bi nam vjera malaksala ne zbog toga da vjerujemo zbog čuda nego zbog samog Boga koji čini sve u svima. Bog čini čuda. Čovjek ih prepoznaje samo ako je otvoren Duhu Svetomu. Njegovi darovi – karizme, sredstvo su po kojima djeluje i proslavlja se u živoj Crkvi. „Milosni su darovi različiti, ali je isti Duh. Različite su i službe, ali je isti Gospodin. Različiti su i učinci, ali je isti Bog koji čini sve u svima.“ (Kor I 12,4-6). 

Važno je biti otvoren Duhu Svetomu i njegovom djelovanju kako bi se proslavio Bog u svome djelovanju, milosti i ljubavi. Poniznost je iznimno važna u službi Gospodina jer Isus Krist po svome Duhu čini sve, kako i gdje hoće. Služeći Gospodinu po darovima Duha Svetoga, treba se čuvati zamki oholosti i prisvajanja zasluga i slave za sebe. Naprotiv, sve što činimo, neka bude samo na slavu Gospodinu. Treba biti oprezan jer Karizma je milost Božja i djelovanje Duha Svetoga. Nije potrebno nadnaravno priopćavanje da bi došli u nebo, niti treba tražiti izvanredne darove više od onoga što nam sam Bog želi dati po svojoj volji. Zbog toga je laicima potrebno vodstvo svećenika, kako ne bi postali oholi!

Služenje u karizmama u kojima nema poniznosti i poslušnosti, vodi u propast. „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!' (Mt 8,21-23). 

Neki zbog oholosti vlastite darove smatraju postignućem svog posvećenja i velike produhovljenosti. Tako može da tako ohola osoba čezne za još većim darovima kako bi tako pridobio hvalu i čast ljudi. Tako može i obmanuti druge po duhu oholosti jer, „nije ni čudo, jer se sam sotona pretvara u anđela svjetla“. (usp. Kor II 11,14). Treba uvijek biti zadovoljan onime što nam je Bog već udijelio po sakramentima Krštenja i svete Potvrde. Treba se otvoriti Duhu Svetomu i Njegovom djelovanju u poniznosti, shvaćajući da je sve milosni dar od Boga bez naših zasluga.

„Svakom se daje objava Duha na opću korist. Jednomu se po Duhu daje mudrost, drugom znanje – po istom Duhu; jednomu se daje vjera po istom Duhu, drugomu dar ozdravljenja u ovomu jedninom duhu; jednomu moć čudesa, drugomu dar proricanja, jednomu sposobnost razlikovanja duhova, drugomu različiti jezici, a trećemu dar tumačenja jezika. A sve to čini jedan te isti Duh koji to razdjeljuje svakomu kako hoće. (Kor I 12,7-11).

U sakramentalnom životu osobnog odnosa s Isusom Kristom karizme / darovi Duha Svetoga su dani za izgradnju Crkve u služenju Bogu i bližnjemu. Nitko ne može prisvojiti darove za sebe nego iz ljubavi prema Bogu staviti se u službu za druge na slavu Božju. To nam govori i sveti Petar u svojoj prvoj poslanici: „Jedni druge poslužujte – svatko po primljenom daru – kao dobri upravitelji različitih milosti!“ (I Pt 4,10)

Najvažniji put u službi nove Evangelizacije je ljubav, jer Bog je ljubav. „Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo“. (1 Kor 13, 1-13)

„Prije svega, imajte žarku ljubav jedan prema drugomu: jer ljubav oprašta mnoge grijehe.“ (I Pt 4,8)

Izvor teksta: ŽUPA SVETOGA ANTE PADOVANSKOG