Prije svega potrebno je čvrsto vjerovati u euharistijskoga Isusa, u Njegovu stvarnu nazočnost u posvećenoj hostiji, a iznad svega ljubiti Ga i svim srcem žarko čeznuti za Njim. Ta nas čežnja s Njim sjedinjuje duhovno. Tako misli i sveti Ivan od Križa.

Sveti Alfons Liguori lijepo nas savjetuje kako bismo trebali moliti: „Moj Isuse, čvrsto vjerujem da si nazočan u Presvetom Sakramentu. Ljubim te iznad svega i čeznem postati s Tobom jedno. Budući da Te sada ne mogu primiti u svetoj pričesti, molim Te da dođeš barem na duhovan način u moje srce. …
Sada si došao i primam Te u svoj zagrljaj i sjedinjujem se posve s Tobom. Ne dopusti da se ikada odijelim od Tebe.“

Duhovnu svetu pričest možemo primiti koliko god puta želimo i u bilo koje doba dana.

U životopisu svete Katarine Sijenske čitamo kako joj je Isus u jednom viđenju pokazao koliko mu je draga duhovna pričest.
Svetica je mislila da duhovna pričest u usporedbi sa sakramentalnom nema nikakvu vrijednost. Isus joj se ukazao s dva kaleža u rukama i rekao: „U ovaj zlatni kalež stavljam sve tvoje sakramentalne pričesti; u srebrni kalež stavljam sve tvoje duhovne pričesti. Oba ova kaleža vrlo su mi draga.“

Svetoj Margareti Mariji Alacoque, koja je vrlo ustrajno i žarko čeznula za Isusom u svetohraništu, Isus je jednom rekao: „Želja jedne duše da me primi toliko mi je mila da joj uvijek dođem kad me ona s velikom čežnjom pozove.“ Zbog toga su sveci voljeli i cijenili duhovnu pričest. Oni su željeli „s Ljubljenim uvijek biti jedno“. Isus je sam rekao: „Ostanite u meni i ja ću ostati u vama!“ (Iv 15, 4) Duhovna sveta pričest pomaže nam da ostanemo s Isusom sjedinjeni i ako se možda nalazimo daleko od Njegova boravišta.
Ne postoji drugo sredstvo koje bi moglo utažiti čežnju svetaca za Isusom. Psalmist će reći: „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.“ (Ps 42, 1)

„O moj ljubljeni zaručniče“, uzvikuje sveta Katarina Genovska, „toliko čeznem za tom radosti da budem s Tobom. Čak pomislim, kada bih i umrla, kako bih trebala uskrsnuti da bih te mogla primiti u svetoj pričesti.“

Sveta Agata od Križa tako je snažno osjećala čežnju da uvijek bude sjedinjena s euharistijskim Isusom da je rekla: „Da me moj ispovjednik nije naučio duhovno se pričestiti, ne bih mogla živjeti.“

Tijekom dana dobro je sjetiti se savjeta koji je sveti Pio dao svojoj duhovnoj kćeri: „Ako tijekom dana ne možeš drukčije, pozovi Isusa, i usred svih poslova koje obavljaš, pozovi ga gorućom dušom i On će doći. Snagom svoje milosti i ljubavi uvijek će ostati s tobom. U duhu otiđi do svetohraništa, ako ne možeš fizički, i daj tamo oduška svojoj čežnji i primi svoga dragog Isusa u zagrljaj. To je bolje, no da si ga primila u svetoj euharistiji.“

Iskoristimo taj veliki milosni dar, napose u vremenu kušnje ili napuštenosti. Što imamo vrjednijega od sjedinjenja s Isusom u duhovnoj pričesti? Ova sveta vježba može naše dane ispuniti ljubavlju; stavlja nas u nježan Isusov zagrljaj onoliko puta koliko mi to želimo, a može nas dovesti do stalnoga sjedinjenja s Njim.

Sveta Angela Merici nije mogla bez duhovna pričešćivanja. Često se duhovno pričešćivala i druge na to poticala te ovu predivnu vježbu ostavila svojim kćerima kao baštinu.

Zar ne bijaše i život svetoga Franje Saleškoga jedinstven lanac duhovnih pričesti? Nakana mu bijaše da duhovnu svetu pričest prima „barem svako četvrt sata“.

Istu nakanu već od mladosti imao je i sveti Maksimilijan Kolbe, a sluga Božji Andrija Beltramini ostavio nam je u svom dnevniku kratku stranicu koja govori o njegovu načinu života, o neprestanu duhovnomu pričešćivanju i sjedinjenju s euharistijskim Isusom. On piše: „Gdje god se našao, mislim stalno na euharistijskoga Isusa. Želim svoje misli usredotočiti na Isusa u svetohraništu, i ako se noću probudim i gdje god se nalazio, želim se klanjati Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, želim ga zazvati i Njemu sve prikazati.“

Tijekom noći Sveci su dobro znali i osjećali kolika je milost duhovno se sjedinjivati s Isusom. Bili su svjesni da Mu i na taj način iskazuju ljubav. Sveta je Bernardica zamolila jednu sestru da ju, ako prespava, u noći probudi, „jer se željela pričestiti na duhovni način“.

Dok je sveti Rok u Montpellieru izdržavao petogodišnju zatvorsku kaznu jer su mislili da je opasan vagabund, svoj je moleći pogled uvijek usmjeravao prema prozoru. Jednom ga stražar upita: „Zašto stalno gledaš kroz prozor?“ Svetac mu odgovori: „Vidim crkveni toranj.“ Taj mu je toranj bio znamen svetohraništa i njegove ljubavi prema euharistijskom Isusu. A, sveti je arški župnik govorio vjernicima: „Kad ugledate toranj neke crkve, recite: ‘Tamo je Isus jer je tamo svećenik slavio svetu Misu.’“

Učimo i mi od svetaca. Neka nam njihov moćan zagovor pomogne da i naša srca gore onim plamenom žarke ljubavi koja je gorjela u njihovim srcima. Prakticirajmo to i često se duhovno pričešćujmo, posebice u najtežim trenutcima dana. Tada će se i u nama zapaliti plamen ljubavi. Vrlo je utješno što nam govori sveti Leonard iz Porto Maurizija: „Ako se tijekom dana često vježbate u primanju duhovne pričesti, dajem vam mjesec dana i vaše će srce biti u potpunosti promijenjeno.“

Duše koje žarko čeznu za sjedinjenjem s Isusom mogu to ostvarivati i duhovno. Duhovna sveta pričest ne može nadomjestiti sakramentalnu svetu pričest, ali je može nadopuniti.