Written by fra Zvjezdan Linić.
Bilo bi dobro provjeravati što sve mi mislimo dok se molimo, a posebno dok molimo Očenaš. Vjerujem da prosječni vjernik izgovori podosta Očenaša tijekom života, a i tijekom jednog dana. Katkada nižemo Očenaše jer mislimo da smo time puno molili. Vjerujem da u mnogo slučajeva to i jest tako. Ipak, može se to pretvoriti u pusto nabrajanje. Kad nam je Isus darovao tu molitvu, nije mislio prvenstveno opteretiti naše pamćenje još jednom novom formulom, koliko darovati nam temeljni unutarnji stav.
Dok molimo Očenaš, mnogo puta kao da me malo zasmeta prva rečenica: Oče naš, koji jesi na nebesima! Kao da nas želi svojim sadržajem udaljiti od Oca blizine, od ljubljenog bića, i upozoriti kako je on ipak daleko, na nebesima. Nama su nebesa daleko. Redovito spontano pritom mislimo na nešto visoko, daleko iznad nas. Ateisti su pokušavali ismijati takav pojam o Bogu tvrdeći kako ga u znanstvenim istraživanjima svemira i u ljudskom letu po svemiru nigdje nisu susreli. Zamišljali su ludo da se Boga može doseći ograničenim ljudskim sredstvima i da mu se u neizmjerljivosti svemira može konkurirati.
U ovom drugom zazivu, koji se nadovezuje uz izraz „Oče naš”, priznajemo mu određeni položaj i mjesto koje je iznad nas. On je na nebesima. U biblijskom poimanju, nebo je mjesto Božjeg prebivališta. U Isusovo vrijeme, dok se izbjegavalo izgovarati ili pisati Božje ime, često se ime Božje izražavalo riječju „Nebo”. Nebo je zapravo riječ za Boga. Sjetimo se dirljive ispovijesti izgubljenog sina koji se vraća ocu i priznaje: „Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom!”(Lk 15,18). Otac je Bog i zato je na nebesima. Ipak, i u običnom biblijskom razgovoru da Boga ni nebo ni zemlja ne mogu obuhvatiti. Pod nebom tada zamišljamo neizrecive prostore koji su obično visoko iznad nas, prostori koji nas nadvisuju i zato nam se čine prikladnijim za obitavanje onoga koji je nedokučiv u tajni svoga bića.
Zato dok molimo Očenaš i kod izraza „koji jesi na nebesima” valja zapravo misliti na Oca koji je iznad nas. Dok izgovaramo ovu temeljnu našu molitvu, odmah nas sve potiče da okrenemo oči i srce prema nebesima. Ta nas molitva nipošto ne želi time udaljiti od Boga, zaviti ga u prostore nedodirljivosti. To nam jamči Isusovo ohrabrenje da Boga smijemo zvati Ocem, jer on to za nas doista i jest. Očito je, dakle, da ovaj izričaj želi naglasiti nešto sasvim drugo. Ja to pokušavam ovako shvatiti. Bog je svugdje. Dakle, ne želi se ograničiti Božju prisutnost samo u nekoj dimenziji prema gore. Zapravo bi se moglo reći da ondje gdje je Bog, jest i nebo. To znači, biti srcem u njegovoj blizini znači već osjećati radost i dar neba. Isus će to jasno za sebe reći s križa desnom razbojniku: „Još danas bit ćeš sa mnom, u raju!” Biti s Isusom, znači biti u raju! Biti s Bogom Ocem, upraviti mu svoje misli i otvoriti mu srce, već znači dosegnuti tajnu njegove prisutnosti kao dara.
Nadalje, ipak ovo „na nebesima” želi reći i nešto drugo. Bog je iznad nas. On je veći od nas jer je vječan. Mi se gubimo u problemima koji nas danas muče. Doživljavamo stresove jer ne ide sve onako kako smo mi planirali. Ne vidimo mnogo toga. Ne snalazimo se jer ne vladamo spoznajama o budućnosti, niti možemo nositi sve iz prošlosti. Ne znamo dokučiti tajne koje se kriju u srcima nama najbližih osoba. Mnogo nam toga izmiče. Često kao da nam izmiče i sama tajna života. Ne vidimo pravo kuda sve to vodi. Gubimo orijentaciju.
U svemu tome Isus bi nas htio upozoriti da je Bog kao Otac na nebesima. To onda znači da je onaj koji nas neizrecivo ljubi i sve vidi. On je iznad nas i veći od nas. Ono što mi ne možemo ostvariti i ispuniti, on može. Ono što nama izgleda nemoguće, Bogu kao Ocu je moguće. Bog kao Otac sve zna. On pozna tajne svijeta i života. Ono što nama izmiče, njemu je kao na dlanu. Isus nas poziva da Bogu konačno priznamo da je pametniji i veći od nas. A on nas kao Otac neizrecivo ljubi. To je izvorište Isusove molitve i njegovog potpunog povjerenja u ljubav Očevu. Isus bi nam to iskustvo želio darovati, pretočiti i u naša srca.
I dok moliš svoj Očenaš, usudi se povjerovati da nismo igračke u rukama sudbine, nego djeca na krilu Oca koji sve zna i koji sve vidi. Osjeti pritom sigurnost i mir, jer onaj koji te najviše ljubi zna sve što se s tobom događa i ne može te prestati ljubiti. To je naš Otac na nebesima, iznad nas, a u isto vrijeme s nama i u nama.