Duh Sveti U Isusu Kristu-ofm.hr

U ovom radu prikazat ću ukratko glavne etape duhovske povijesti. Rad ima četiri poglavlja. Prvo poglavlje govori o Isusovom pomazanju Duhom Svetim i krštenju na Jordanu. Drugo poglavlje govori o djelovanju i prisutnosti Duha Svetoga u Isusovoj muci, smrti i umiranju. Treće poglavlje govori o djelovanju Duha Svetoga u Isusovom uskrsnuću. Posljednje, četvrto poglavlje govori o Isusovom predanju Duha Svetoga svijetu i o izljevanju Duha Svetoga koje ima četverostruki kristološki pečat.Sveto pismo za riječ „duh“ koristi hebrejsku riječ „ruah“ i grčku riječ „pneuma“. Temeljno značenje tih riječi glasi: vjetar, dašak, dah. S obzirom na to da je duh znak života, riječ znači i život, duša i napokon u prenesenom smislu: duh.[1]Hebrejska riječ za duh za nas je mjerodavna jer je iskustvo Duha Gospodnjega u Starome zavjetu polazište kasnijih iskustava i razmišljanja o Duhu Svetomu. U Starome zavjetu riječ „ruah“ pojavljuje se u tri značenja: 1. vjetar, snažan vjetar, udar vjetra, 2. čovjekov duh, dah života, životno počelo, 3. Duh Gospodnji koji sve oživljuje i pokreće na djelovanje, izvor svega života. U Svetom pismu „ruah“ je tako Božja stvarateljska snaga koja poziva na egzistenciju, koja sve uzdržava i vodi. Kada govorimo o Duhu Božjem u Novom zavjetu on se označava kao Duh Sveti, Duh Božji, Duh Isusa Krista. Govor o Duhu Svetom u Novom zavjetu predstavlja središte pneumatologije i cijele teolgije. Pneumatologija obasjava i kristologiju. Isus Krist pomazan Duhom Svetim vrhunac je povijesti Duha Svetoga. U nastupu, svjedočenju, djelovanju Isusa Krista te u njegovoj smrti i uskrsnuću prisutan je Duh Sveti. Govor o Duhu Svetom u Isus Kristu ima nekoliko etapa. Razlikujemo tri etape duhovske povijesti: krštenje na Jordanu – smrt na Križu – proslava: uskrsnuće, uzašaće i poslanje Duha Svetoga. Osim toga Duh Sveti ima svakako presudnu ulogu u dolasku Isusa Krista na svijet. Isus je začet silom Duha Svetoga (Mt 1,20; Lk 1,35). To nam govori da je u začeću bio pun Duha Svetoga, ali prije krštenja na Jordanu on ne nastupa u sili Duha Svetoga. Događaj navještenja jest prije svega Marijino duhovsko iskustvo te ga možemo smatrati predpovijest Isusova pomazanja Duhom Svetim.

Pomazanje Duhom Svetim na Jordanu

O događaju Isusova krštenja na Jordanu kojega smatramo i njegovim pomazanjem Duhom Svetim govore nam sva četiri evanđelista na početku svojih evanđelja. Krštenje Isusovo po mišljenju mnogih egzegeta pripada u najpouzdanije podatke iz njegova života.[2]Pomazanje su u Starom zavjetu primali kraljevi i od toga časa pomazani kralj pripada Bogu i postaje svet i zaštićen, a Duh Sveti ga ispunja i vodi (1 Sam 10,1; 16, 13). Osim kraljeva pomazivali su se i svećenici i predmeti jer se pomazanjem nešto isključivalo iz svjetovne uporabe i stavljalo u službu Božju. Pomazanik je ljude zastupao pred Bogom i govorio je narodu u Božje ime. S vremenom taj naziv poprimit će eshatološko značenje. Govorit će se o budućem Izraelovu kralju i spasitelju, Mesiji koji će biti trajno i u punini prožet Duhom Svetim. Taj pomazanik bit će sam Krist. „Mesija“ doslovno znači „Krist“, to jest „Pomazanik“, što u povijesti spasenja znači „Pomazanik Duhom Svetim.“[3] Događaj Isusova krštenja i pomazanja jedinstveni je spasenjski i povijesni događaj. O svemu tome govore znakovi koji prate događaj na Jordanu, a možemo ih nazvati apokaliptičkim motivima. Četiri su takva motiva koji će u daljnjem tekstu biti pobliže objašnjeni.

„Otvoriše se nebesa“ (Mt 3,16). Slika otvorenog neba potiče na poziv proroka Ezekiela: „Otvoriše se nebesa i ja ugledah božanska viđenja“ (Ez 1,1). Otvorena nebesa nad Jordanom nadilaze okvire osobnog proročkog poziva. Ovdje se nebesa otvaraju, upravo razdiru kao što će biti razdrt hram u času Isusove smrti kao znak da je otvoren pristup u svetinju nad svetinjama. Zato evanđelist Marko oba događaja opisuje glagolom „shizo“ (razdirem). Nakon Isusova pomazanja bit će slobodan pristup Bogu, a njegov život, smrt i uskrsnuće to će do kraja objaviti.
„Glas se s neba zaori: Ti si Sin moj ljubljeni…!“ (Lk 3,22). Tim riječima Isus je očitovan i proglašen Mesijom, Božjim slugom, Sinom i Ljubljenim. „U židovstvu je „Bath – Kol“ (Glas s neba) zaparavo bila zemaljska jeka na nebu izgovorenog Božjeg glasa, no sasvim je uobičajeno u židovstvu spajanje epifanije Duha i Božjeg glasa – a to je tipično i za evanđelje.“[4] Očev glas koji se čuo nakon Isusova krštenja znači da Bog opet govori, da progovara. Postoje dvije značajke toga govora: a) upravljen je cijelom svijetu, b) upravljen je preko novoga Pomazanika i Proroka, a to je Isus Krist. U Očevim riječima: „Ti si sin moj ljubljeni“ očituje se prizvuk davnih navještaja: „Ti si sin moj danas te rodih“ (Ps 2,7)
„Siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba“ (Lk 2,22). Silazak Duha Svetoga na Isusa spominju sva evanđelja. Teološki je značajan Ivanov izvještaj (Iv 1, 32 – 33) koji ističe da Duh ostaje na Isusu kao trajan i potpun posjed, a to je oznaka Mesije. Po Isus Kristu kao novom Pomazaniku započinje nova prisutnost Božjeg Duha koja je trajna i neopoziva. Jedinstvenost ovoga pokazuju i riječi: „ to je onaj koji krsti Duhom Svetim“ (Iv 1,33), „on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem“ (Mt 3,11). Apokaliptički silazak Duha Svetoga na Isusa u liku goluba – „poput goluba“ nije neka merafora nego to valja shvatiti konkretno, „u tjelesnom obličju“ kako ističe Lk 3,22.[5] [6]

Snagom pomazanja Duh Sveti djeluje u Isusu Kristu izvana, ali još više u njegovu srcu. Sve što će se kasnije događati u Isusovu životu plod je njegova pomazanja na Jordanu. Isus je posve u vlasti Duha Svetoga on upravlja svaki njegov korak te Isus ne određuje sam svoj put. Isus „nagnan“ od Duha Svetoga odlazi u pustinju. Duh Sveti navodi ga da liječi (Lk 5,17), da izgoni đavle (Mk 1, 34.39) i oslobađa sve što je porobljeno. Isus govori kao onaj koji ima vlast i po njemu kraljevstvo Božje dolazi i već je prisutno. Uranjajući u vode Jordana, Mesija se izjednačio s grešnicima, preuzeo njihovu sudbinu i pristao da im u svemu bude jednak. Voda znači uništenje starog da bi iz nje nastalo novo, kao što se iz voda potopa i kroz Crveno more rodio novi život. U krštenju Isus na otajstven način umire, krštenje znači smrt: „ krstom kojim se ja krstim bit će te kršteni“ (Mk 10,39). Ovim umiranjem on svojem Ocu daje svjedočanstvo potpune poslušnosti i ispunjava svu pravednost. Ulazak u vodu je veliki zavjet poslušnosti do kraja, poslušnosti do smrti (usp. Fil 2, 7 – 8). Na tu poslušnost Otac mu odgovara izljevom Duha. Tek nakon što je Isus ovako prihvatio smrt i izvanjskim činom to posvjedočio, postaje sposoban primiti neograničenu puninu Duha i davati ga dalje.

Duh Sveti u Isusovoj smrti na križu

2.1. Aktivna prisutnost Duha Svetoga na križu

U govoru o aktivnoj prisutnosti Duha Svetoga u Kristovu umiranju i smrti važno je početi od poslanice Hebrejima: „ doista ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista – koji pod Duhu vječnom samog sebe besprijekorna prinese Bogu – očistiti savjest našu…“ (Heb 9,14). Na polanicu Hebrejima nadovezuje se papa Leon XIII. koji u svojoj enciklici „Divinum illud munus“ ističe da je Krist svako svoje djelo izveo po prisutnom Duhu, a osobito žrtvu sama sebe.[7] Ovo nas sve upućuje na to da je Duh Sveti prisutan i djelatan u času Isusova umiranja i smrti na križu. Duh Sveti se u času Isusova umiranja povlači u njegovu nutrinu u srce gdje pali plamen ljubavi u kojem će izgorjeti Isusova žrtva kao što su u plamenu izgorjele starozavjetne žrtve paljenice. Duh Sveti je sam taj plamen i on je moć Isusove žrtve. Pritom nije Duh Sveti prikazao Isusa, Duh Sveti nije sama sebe prinio na križu, nego je on snaga Isusova prikazanja. Sama žrtva dobiva vrijednost od osobe koja se predaje, a ta osoba je Isus Krista po kome žrtva ima neizmjernu vrijednost. Način predanja je vlastiti Duhu Svetom, a to je dati sve do kraja u ljubavi. Duh Sveti je u osobi, taj način predanja. „Upravo po tome Duhu Isusova žrtva je vječna, vječno prisutna, stalno djelatna, uvijek plodna i traje u neograničenu budućnost i nošena je Duhom vječnim.“[8]

2.2. „Pasivna“ uloga Duha Svetoga na križu

Za vrijeme svoga zemaljskoga života Isus je bio jedini nositelj Duha. U času njegove smrti Duh dobiva mogućnost da se izlije u širinu. Isusovom smrću Duh Sveti se oslobađa te tako dobiva nov način postojanja koji se sastoji u tome da se može priopćiti svemu svijetu i čitavom svemiru te tako djelotovorno ući u povijest. Tako Duh Sveti postaje vrhunski djelatan u umiranju, on se razlijeva, daje se čovjeku kad srce tone u mrak, samoću i smrt. Duh Sveti daje da se iz smrti rađa novi život i u tome se sastoji njegov način postojanja. Prema Ivanovu evanđelju Isus je to navijestio riječima: „Ako je tko žedan neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče pismo: rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe! To reče o Duhu koga su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada još nije bio došao Duh jer Isus još nije bio proslavljen“ (Iv 7, 37 – 39). Ovaj tekst je vrlo važan jer govori da je Duh postojao, ali ga u isto vrijeme nije bilo u svijetu i svijet je bio bez Duha Svetoga jer se punina toga Duha nalazila u Isusu Kristu. Tako uvjet da Duh Sveti dođe je Isusova proslava, a proslava prema Ivanovu evanđelju znači smrt na križu. Evanđelist Ivan ovako nas izvještava o času Isusove smrti: „Naklonivši glavu predade duh“ (Iv 19,30). Riječ Duh na ovome mjestu označuje najprije ljudski duh, dah života što ga čovjek u času svoje smrti predaje svome Stvoritelju. Sveti su oci u sintagmi „predade duh“ vidjeli dublji smisao. Tumačili su to time da je Isus u času smrti predajući svoj ljudsku duh Ocu, udahnuo crkvi Duha Svetoga. Važno je reći da Isus ima iskustvo Duha i u času umiranja na križu. Polazeći od istine da se Duh Sveti više priopćuje onome iz kojeg se obilno daje onda moramo vjerovati da su dubine Isusova bića u času krajne napuštenosti doživljavale dodir Duha. To se naslućuje iz Isusovih riječi na križu: „Oče oprosti im“, „Još danas ćeš biti samnom u raju“, „Evo ti majke“, „Svršeno je“.

Duh Sveti u Isusovu uskrsnuću

Isusovo uskrsnuće razumijevamo kao djelo Oca koji je Krista uskrisio od mtvih i to „djelotvornošću sile i snage“[9] (usp. Ef 1, 20.19). Ta sila snaga i moć kojom je Isus uskrišen jest Duh Sveti te se tako djelo uskrsnuća izričito pripisuje Duhu Svetom. Kristovo uskrsnuće kruna je, vrhunac i sažetak svih Božjih djela. Čin uskrsnuća kruna je svega stvaranja te najveće djelo Božjega Duha u kojem se on očituje kao Gospodar i Životovrac, Djelitelj života i Pobjednik nad smrću. Uskrisujući Isusa od mrtvih Duh Sveti ga ne vraća u stari život, već ga uvodi u novi život po Duhu. Duhom prožet i preobražen, uskrsli Isus ima svojstva slična Duhu, to jest živi „pneumatski“.[10] Tu pneumatsku egzistenciju novozavjetni pisci doživljavaju i tumače različito. Evanđelisti govore o ukazanjima Uskrsloga, on dolazi i odlazi, javlja se neočekivano, ulazi kroz zatvorena vrata, to jest možemo reći da nije podvrgnut fizikalnim zakonima. Pavao ovu vrst tjelesnosti naziva „duhovno tijelo“. To nije fizkalni pojam, ne označuje strukturu, nego kvalitetu proslavljenog tijela. To je čovjekovo stvarno tijelo koje je po uskrsnuću Duhom Svetim preobraženo te ima svojstva slična Duhu. Između Krista i Duha Svetoga postoji nakon uskrsnuća neka vrsta identičnosti, a Pavao je izražava glasovitom formulom: „Gospodin je Duh“ (2 Kor 3,17). No, Krist i Duh Sveti nisu ontički nego dinamično identični. Oni su dva subjekta djelovanja te se neki atributi među njima ne mogu izmjeniti (Isus je bio žrtvovan, a ne Duh Sveti, Isus šalje Duha Svetoga, ne šalje Duh sama sebe). No, oni čine isto tako nedjeljivo zajedno da se u tim učincima ne mogu razlikovati. Sve što čini Duh Sveti čini i Krist te je tako iskustvo Duha Svetoga uvijek i iskustvo Krista i obratno. Po uskrsnuću je došlo do tajanstvene razmjene između proslavljenog Krista i Duha Svetoga. Isus je tako po Duhu Svetom prisutan u svim vremenima i prostorima, ali ne dakako kao povijesni već je prisutan u Duhu Svetom. Duh Sveti koji ispunja svemir unosi ga u sva vremena i prostore. Isus je dao svijetu Duha Svetoga nakon svoga odlaska kao drugoga Branitelja koji nije nadomjestak za odsutnog Isusa nego je shvaćen kao njegova živa prisutnost.

Proslavljeni Krist daje Duha Svetoga

Nakon smrti i uskrsnuća Isus daje Duha Svetoga kako je i obećao. Započinje ga dijeliti odmah nakon uskrsnuća. Prvi čin te djelatnosti jest izljev Duha Svetoga na Pedesetnicu i tu djelatnost Krist obavlja kroz čitavu povijest. Značajke toga djelovanja daju čitavoj povijesti četverostruki kristološki pečat. 1. Krist daje Duha Svetoga. Samo Krist daje Duha Svetoga jer je on jedini posrednik između Boga i ljudi, izvor spasa i univerzalni djelitelj Duha Svetoga. Isus je od početka to dijeljenje vezao uz neke službe i vanjske znakove. Na uskrsno jutro kada se je ukazao apostolima dahnuo je u njih i predao im Duha Svetoga, a sada to nastavlja preko ljudi koje je odredio za to. O tome nam svjedoči i Dogmatska konstitucija o Crkvi – Lumen gentium koja ističe da je apostole Krist obdario posebnim izljevom Duha Svetoga kako bi mogli ostvariti tako veliku službu, a aposotoli su to predali svojim pomoćnicima polaganjem ruku.[11] Taj dar Duha je sve do nas došao u biskupskom posvećenju. 2. Krist da je Duha Svetoga u širinu. Isus od sada nije više jedini nosilac Duha Svetoga. Svoju duhovsku puninu on sada može izliti na širinu, a to znači na svako tijelo i tim izljevom on izgrađuje svoje otajstveno tijelo – Crkvu. 3. Krist osobno daje Duha Svetoga. Prema nauci sv. Tome Akvinskog milost ne prelazi od Krista na nas posredovanjem ljudske naravi nego samo Kristovim osobnim djelovanjem. U svakom dolasku Duha Božjega i u svakom duhovnom pomaku Krist je osobno na djelu i svjesno jer u svijetu Božjega Duha ništa se ne događa automatski, neosobno, već je sve izraz osobne ljubavi. 4. Krist dajući prima. Djela apostolska govore o izljevu Duha Svetoga ovako: „Primio je od oca obećanje Duha Svetoga, i izlio ga…“ (Dj 2,33). To se bez prestanka ponavlja. Isus od Oca prima Duha Svetoga i daje ga svijetu, to jest svome tijelu, a to je Crkva i tako uspostavlja vezu sa svakim pojedinim udom.

Zaključak

„ …(Vjerujem) i u Duha Svetoga, Gospodina i životovorca, koji izlazi od Oca i Sina i koji se s Ocem i Sinom skupa časti i slavi, koji je govorio po prorocima…“[12] Ovako Crkva izražava vjeru u Duha Svetoga. Ova vjera Crkve u Duha Svetoga vidljiva je i razumljiva u Isusu Kristu. Duhovska povijest započinje Isusovim krštenjem na Jordanu. To krštenje možemo shvatiti kao mesijansko posvećenje Isusa Krista jer od tada Božji Duh počiva nad Mesijom. Od te scene mesijanskog posvećenja čitava Isusova egzistencija prikazana je kao krštenje u Duhu, kao trajna prisutnost Duha u Isusu kao Mesiji. Početak mesijanskog djelovanja započinje u Nazaretu u sinagogi kad Isus čita tekst proroka Izajie (Iz 11, 1 -2) koji se kadkad naziva „petim evanđeljem“ ili „evanđeljem Staroga zavjeta“ jer ukazuje na dolazak otajstvene osobe koju novozavjetna objava poistovjećuje s Isusom. No i Isus će sam sebe poistovjetiti s tim tekstom: „Danas se ispunilo pismo koje vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4, 16 – 21; Iz 61,1). Na ovaj način Isus je proglasio da je on „Pomazanik“ Očev, da je Mesija, onaj na kome počiva Duh Sveti kao dar samoga Boga, onaj koji posjeduje puninu Duha i onaj koji predstavlja novi početak dara što će ga Bog pokloniti čovječanstvu u Duhu.[13] Početak Očevog darivanja Duha Svetoga svijetu započinje dakle Isusovim pomazanjem. No, to će se potpuno ostavriti u Kristovoj smrti i uskrsnuću kada će se obilje Duha Božjega što ga je dao Otac sinu, Isusu Kristu izliti na svijet. Tako će se ostvariti proročanstvo proroka Joela po kojem Bog obećaje da će izliti Duha Svetoga na svako tijelo (usp. Jl 3,1). Tek nakon što Isus bude žrtvovan Duh Sveti će početi djelovati u dva smjera: u širinu razlijevajući se na sve tijelo i u nutrinu ponirući u dubine Isusova bića tako da i on sam postane Duh. Tako nakon Kristova uskrsnuća stan Duha Svetoga jest Isus iz Nazareta, njegovo proslavljeno tijelo, a onda i sve što pripada Isusu: narod božji – Crkva, čitavo otajstveno tijelo koje je mjesto iskustva i eshatološkog izljevanja Duha Svetoga. Tako je možemo reći Duh Sveti postao „dohvatljiv“, ali On opet puše gdje hoće i svime suvereno vlada. Stoga možemo reći da je Crkva mjesto naše spoznaje i iskustva Duha Svetoga danas i to u: Svetom pismu koje je On nadahnuo, u predaji kojoj su crkveni Oci aktualni svjedoci, u crkvenom Učiteljstvu koje Duh Sveti vodi, u sakramentalnom bogoslužju, u molitvi u kojoj nas On zagovara, u znakovima apostolskog i misionarskog života i u svjedočenju svetih kojim On očituje svetost Crkve i nastavlja djelo spasenja.

fra Ivan Crnković