Jedna mi je prijateljica nedavno rekla da ju je jedan biskup upozorio kako nikako ne smije dopustiti da se za nju moli laik polaganjem ruku jer Crkva to najstrože zabranjuje. Ostala je zbunjena, baš poput mnogih vjernika. Sâmo to upozorenje upućuje na to da se u polaganju ruku laikâ zaista događa nešto značajno. To je kao da netko kaže: imaš veliku snagu, ali je ne smiješ koristiti

Godinama već slušamo priče o toj temi. Svojedobno je jedan naš svećenik karizmatik, koji je ujedno i doktor crkvenog prava, javno upozoravao vjernike da je laicima zabranjeno polagati ruke ili, bolje rečeno, moliti za ljude polaganjem ruku. Zamolio sam ga da mi pošalje bilo koji dokument u kojem to piše, no unatoč mojoj upornosti i insistiranju, još ga uvijek nisam dobio. Rado bih ga objavio u Booku, pa da je­dnom završimo tu temu.

 

Crkvena udruženja

Činjenica je da sam osobno kroz ICCRS (Međunarodna služba Katoličke karizma­tske obnove), ali i kroz ACCSE (Udruženje koordinatora katoličkih evangelizacijskih škola) sudjelovao na mnogim europskim i svjetskim susretima evangelizatora, na kojima se itekako raspravljalo o evangelizaciji, i molitvi općenito. Oba ta udruženja Crkva priznaje, dapače, ona ih je osnovala, i ona imaju velik broj suradnika laika, svećenika i biskupa. Na naše sastanke dolaze biskupi i kardinali iz Vatikana i cijelog svijeta, među kojima posebno ističem kardinala Rylka, predsjednika Papinskog vijeća za laike. Sasvim je uobičajeno i normalno da na tim susretima molimo jedni za druge polaganjem ruku i sasvim je normalno da oni za koje se moli, počivaju u Duhu. Opće je poznata činjenica da milijuni laika u Katoličkoj crkvi širom svijeta, mole za ljude polaganjem ruku i da se milijunima katolika događa pritom fenomen mirovanja u Duhu, tj. oni padaju u ležeći molitveni stav. Nikad ni na jednom susretu voditelja Katoličke karizmatske obnove nismo bili upozoreni da bi takvo što bilo zabranjeno ili nekatolički. Posebno sam oduševljen što kardinal Rylko, kojega je Crkva na poseban način zadužila za Karizmatsku obnovu, takve stvari i potiče. Naime, prisustvovao sam nekolikim misama koje je predvodio i u kojima se redovito, nakon svete pričesti govorilo u jezicima, tumačilo jezike i prorokovalo. On nas je sâm ohrabrivao da to činimo te da budemo poslušni onome što nam Duh Sveti govori preko proroštava.

 

Ljubav za vjernike u potrebi

Osobno, već preko dvadeset godina molim za ljude u potrebi polaganjem ruku i imao sam privilegiju moliti za desetke tisuća ljudi širom svijeta. Nikad nisam zbog toga – ni ja, ni itko za koga sam molio – imao problema. Mi u Kristoforima molimo na taj način već dugo i čak više godina imamo organiziranu molitvu za one koji su u velikim potrebama. U našoj je Zajednici za molitvu na taj način osposobljeno desetak ljudi. Vodimo evidenciju za svaku osobu koja je došla na molitvu i pratimo što se s njom događa, koliko god nam je to moguće. Do sada smo imali mnoštvo pozitivnih iskustava. Smatram da je velika privilegija moliti za one kojima je takva molitva zaista potrebna, a ne mogu je dobiti nigdje drugdje. To su ljudi iz 'kategorije' „samo ti Bog može pomoći“, dakle neizlječivo bolesni na duhu, duši ili tijelu. Mnogi na taj način zadobiju Božje milosrđe, a što je također važno, shvate da je nekome u Crkvi ipak stalo do njih i njihovih problema. Činjenica je da je to često vrlo naporno, da više puta traje duboko u noć i da je za te ljude teško uvijek pronaći dovoljno vremena i, još više, dovoljno ljubavi. Jer, bez ljubavi prema bližnjemu u potrebi, ne treba ni započeti moliti – ionako se po takvoj molitvi ne bi dogodilo ništa. Osobno sam zbog toga često premoren i često uskraćen svojoj obitelji. Uvijek si postavljam pitanje gdje je granica služenja braći u potrebi, budući da smo i sami slabi ljudi, a potrebe su toliko velike da ni dijelom ne možemo odgovoriti na njih. Mnogo sam puta služio u župama gdje je nakon večernje mise bila upriličena molitva polaganja ruku za potrebite. U više se navrata ondje zatekao svećenik (pored onoga koji je u tome sudjelovao) i on bi nam malo kad htio pomoći u molitvi. Crkve su često hladne, molitva je duga i naporna i treba pronaći ljubavi za svaku osobu koja traži Božju pomoć. Najčešći su im izgovori kako nemaju vjere. Mnogi koji dolaze na molitvu, bili bi presretni kad bi se za njih iskreno pomolio svećenik, nekoliko minuta, i nije im toliko bitno ima li on vjere za čudesa ili nema. Daleko im je važnije ima li ljubavi za njih vjernike u potrebi ili nema. Po ljubavi se uvijek dogodi nešto dobro. Laici su po sakramentu krizme primili istu silu Duha Svetoga kao i apostoli na Pedesetnicu (v. KKC 1302). Ima ih koji su, poput Marije, povjerovali u ono što su primili i to ih svakako osposobljava da mole za potrebite. Koja majka neće staviti ruku na trbuh djeteta koje ima bolove, istovremeno zazivajući pomoć neba?! Možemo li majkama uskratiti mogućnost da polažu ruke na vlastitu djecu? Koji otac, vjernik, neće narediti đavlu da ode od djeteta koje je uplašeno viđenjima zlih duhova?! Koji se iskreni vjernik koji ljubi Boga i bližnjega neće pomoliti za nekoga tko zaista treba molitvu?!

 

Na bolesnike će ruke polagati, i bit će im dobro (Mk 16,18)

Činjenica je da osim dokumenata postoje i biskupi. Svaki biskup na području svoje biskupije ima puno pravo nekome zabraniti da moli za ljude ili da djeluje u ime Crkve na neki drugi način. Činjenica je da ima i onih, više među laicima nego među svećenicima, kojima bi zaista trebalo zabraniti da rade bilo što u ime Crkve. Mi Kristofori smo neke od takvih, nakon što se nisu htjeli popraviti, isključili iz članstva. Osobno sam poslao pisma svim našim biskupima i provincijalima, u kojima sam objasnio što mi u Kristoforima radimo te sam zatražio od svakoga od njih da nas obavijeste ako smatraju da je to što radimo suprotno njihovoj volji ili se trenutno ne uklapa u pastoralni rad u njihovoj biskupiji. Svakako ćemo u svemu u čemu nam se god pismeno očituju, biti do kraja poslušni. Ponudio sam svakome od njih da nas pozovu na razgovor i daju nam svoje korekcije i smjernice ako misle da je to potrebno. Rado bismo odgovorili na sva njihova pitanja. Svojem sam biskupu osobno rekao da ću rado biti poslušan u svemu što god mi zapovijedi. Sigurno je da sam dužan o tome obavijestiti crkvene organizacije kojima pripadam i zato želim to isto imati „napismeno“, ne samo za njih nego i za one kojima više neću moći služiti na određeni način. Hvala Bogu, do sada nisu ni mene ni Kristofore ograničavali na takav način osim u jednoj biskupiji gdje je biskup napisao kako bismo prvo trebali imati dozvolu od biskupske konferencije pa bi on tek tada dopustio da u njegovoj biskupiji radimo bilo što. Zahvalni smo mu na tome očitovanju i toga se držimo. Znam da su mnogi raspravljali o nama i to nam je svima veoma drago jer se to od naših biskupa i očekuje – da sve preispituju i da se o svemu bitnome očituju. Bilo bi nam još draže kad bi bilo malo više ohrabrenja, ali i korekcija, dobronamjerne kritike, podrške a, u čemu je potrebno, i zabrane. Ponekad zabrana dobro dođe da imamo vremena preispitati se, dobro se odmoriti te da imamo više vremena za sebe i svoje obitelji. Nikad nisam čuo da je bilo koji biskup na svijetu dao izričito, pismeno dopuštenje nekom laiku da moli za ljude polaganjem ruku. To bi, naime, značilo da ta osoba moli ne samo u ime Božje već i u ime Crkve. Nadalje bi to značilo da biskup, a to znači Crkva, preuzima na sebe odgovornost za ono što će se događati po toj molitvenoj službi. Sigurno je da biskupi prepoznaju svaku dobru namjeru i ne zabranjuju ono što je dobro i duhovno zdravo. Također, žele zaštititi Crkvu od mogućih tužbi i zastranjenja. Dakle, ako za nešto ne postoji pismeno dopuštenje, to ne mora automatski značiti da za to postoji zabrana. Ako biskup nije izričito odobrio, ne mora značiti da je zabranio. Biskupi u skladu sa svojom službom promatraju, vrednuju i tek kad zaista moraju, istupaju u svojem autoritetu. Nikako im nije namjera gasiti djelovanje Duha Svetoga, no žele da sve bude uredno i učinkovito. I na kraju, bio bih najsretniji čovjek, vjernik, kad bi naši pastiri, svećenici, ali i biskupi, shvatili potrebu molitve polaganjem ruku za one koji su u velikim potrebama, kad bi se odvažili moliti za te ljude (vjera će doći po ljubavi) da ti ljudi ne moraju obilaziti seminare, ali i kojekakve nadriliječnike i tamo tražiti pomoć od Boga. U susjednoj zemlji polagao sam ruke zajedno s biskupom, svećenicima i đakonom. Taj je biskup doživio najveće poštovanje laika koji su sudjelovali u toj molitvi i Bog se po njegovoj poniznosti itekako proslavio. Svi smo ga doživjeli kao pravog pastira na pravom mjestu. Znam da će neki reći kako svi oni koji trebaju Boga imaju misu i sakramente, no svi znamo da je Isus rekao kako će oni koji vjeruju, polagati ruke na bolesne i bolesnicima će biti dobro. Također znamo da je to istina i danas i da položene ruke u molitvi imaju svoju svrhu i imaju snagu. Mi ćemo i dalje nastaviti evangelizirati i moliti za potrebite polaganjem ruku i bit će nam i dalje čast što na taj način možemo služiti Bogu, a ako služimo Bogu, onda služimo i Crkvi.

 

Josip Lončar


www.kristofori.hr


Primjena karizmi ozdravljanja

Smijemo li moliti za ozdravljenje, a pogotovo – tko smije moliti? Jesu li molitve za ozdravljenje rezervirane isključivo za svećenike ili to smiju raditi i laici?

Duh Sveti neke pojedince daruje posebnim karizmama kojima se posreduje ozdravljenje. U Naputku se naglašava da te karizme ne mogu a priori biti pripisane nekoj skupini ljudi, bili oni klerici, voditelji molitvenih grupa ili laici. Štoviše, Duh „'dijeleći kako hoće' (1Kor 12,11), dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti” (Lumen Gentium, 12).

Prema karizmi ozdravljanja nikada se ne bi smjelo odnositi kao prema osobnom vlasništvu niti je se smije primjenjivati tako da se privlači pozornost na pojedinca kojemu je darovana. Osobe kojima su darovane karizme ozdravljanja moraju ih potpuno staviti na raspolaganje Gospodinu za izgradnju njegove Crkve i primjenjivati ih u duhu poslušnosti crkvenim vlastima jer „sud o njihovoj ispravnosti i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom” (Lumen Gentium 12). Također, trebale bi neprestano nastojati oko poniznosti i osobne svetosti te nastojati pozornost udaljiti od sebe i usmjeravati je na Isusa koji je izvor svega ozdravljanja.
Činjenica da postoje posebne karizme ozdravljanja dane samo nekima ne bi trebala ostale svećenike i laike spriječiti da mole za bolesnike. Međutim, formacijom i poukom treba ih uputiti kako će znati koje slučajeve trebaju uputiti iskusnijim poslužiteljima ne upuštajući se u ono što premašuje njihove moći.
Iako se ove smjernice prvenstveno bave primjenom karizmi ozdravljanja, iz njih je očito da se u okviru službe ozdravljanja primjenjuju i druge karizme, osobito one poznate pod nazivom darovi riječi: proroštvo, riječ mudrosti i riječ spoznanja. Jedna je od najvažnijih karizmi povezanih sa službom ozdravljanja razlučivanje duhova, a o njemu se često najmanje raspravlja.

Razlučivanje duhova

Sveti Pavao tu karizmu opisuje kao „razlikovanje duhova” (1Kor 12,10) čime nagoviješta da je riječ o daru razlikovanja duhovnih utjecaja koji mogu djelovati na čovjeka, bili oni božanski, čisto ljudski ili zlodušni. Pretpostavlja se da osobe s darom razlučivanja imaju dobro odgojenu savjest jer se bez toga dar razlučivanja ne može ispravno primijeniti. Dobro odgojena savjest prosuđuje u svijetlu pologa vjere i crkvenoga učenja.

U praksi službe ozdravljanja, potrebno je stalno razlučivati. Kao u bilo kojem drugom obliku službe, sve što dođe po darovima riječi, kao i svi drugi poticaji tijekom posluživanja, moraju se podvrći provjeri zdravog nauka i praktičnoga zdravog razuma. „Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte” (1Sol 5,19-21). Karizma razlučivanja duhova svjetlom koje baca na utjecaje koji djeluju u osobi kojoj se poslužuje može biti vrijedna pomoć u procesu razlučivanja.

Razlučivanje u okolnostima molitve za ozdravljenje razlikuje se od razlučivanja koje provodi vodstvo Crkve. Razlučivanje koje provode crkvene vlasti opsežnije je i povezano s vršenjem općega pastoralnog nadzora koji osigurava čvrstu osnovu za mudru primjenu darova ozdravljanja.

Riječi spoznanja

Značajnu ulogu u službi ozdravljanja tijekom mise za ozdravljenje ili u drugim prigodama može imati riječ spoznanja (usp. 1Kor 12,8) koja može biti upućena određenoj osobi ili skupini ljudi („Na ovome susretu ima osoba koje…”). Riječ spoznanja može pomoći probuditi vjeru ljudi i otvoriti im srca za ozdravljenje koje Gospodin u njima želi učiniti. Također može pokazati dublje uzroke stanja određenog bolesnika, može biti pozivom na dublji molitveni život ili upućivati na neki vid Božjega nauma za budućnost osobe na koju se ona odnosi. Riječ spoznanja često bude izrečena pomoću biblijskih slika. Takav izraz osobi o kojoj je riječ ostavlja više prostora da odgovori u slobodi.

Riječ spoznanja trebala bi biti iznesena s ljubavlju i poštovanjem. Osim toga, ona bi osobi kojoj je upućena uvijek trebala dopustiti slobodu u načinu odgovora. Na te se riječi ne bi trebalo gledati kao da su nepogrešive niti ih se smije nametati osobi koja trpi ako joj one ne bacaju novo svjetlo na problem o kojemu je riječ. Kada se moli za pojedinca, preporučuje se da poslužitelji budu u paru jer se tada vjerodostojnost moguće riječi spoznanja može provjeriti kod sumolitelja.

Počivanje u Duhu

Mnoge osobe izvještavaju o milostima ozdravljanja povezanih s pojavom poznatom pod nazivom počivanje u Duhu. Riječ je o duševno-tjelesnom odgovoru na molitvu osobe za koju se moli. Iako počivanje u Duhu nije vezano samo za molitve za ozdravljanje, ipak je primijećeno da se najčešće pojavljuje kad se moli za pojedince i to za njihovo ozdravljenje. Počivanje u Duhu nije karizma. Ono po sebi nije ni milost, ali može biti očitovanjem popuštanja pred Duhom Božjim koje otvara vrata djelovanju milosti. Kad čovjek prestane biti zaokupljen sobom, tjeskoban i uzburkanih misli te se preda djelovanju Duha Svetoga, Duh može dublje zahvatiti u njegovo srce. Vjerojatno je počivanje u Duhu iskustvo koje je vrjednije za ljude koji žive u kulturi u kojoj nedostaje tišine, koji su zaglušeni bukom i zarobljeni neprestanim aktivnostima.

Kao i druge pojave koje prate molitvu za ozdravljenje, počivanje u Duhu ne bi trebalo tražiti zbog njega samoga niti bi ga trebalo pretjerano naglašavati. Riječ je o jednom od različitih oblika vjerskih iskustava koja snažno dodiruju dušu. Kod svih je takvih iskustava, pa i kod počivanja u Duhu, vrlo važno da voditelji službe budu zreli tako da u središtu susreta stalno drže Isusa, njegovo spasenje, ljubav i milosrđe, a ne neobične pojave. To znači da prije svakoga posluživanja pojedincima treba određeno vrijeme posvetiti gorljivome slavljenju, a kadgod je to moguće, treba slaviti i tijekom službe za ozdravljanje. Voditelji bi službe trebali biti svjesni da postoji čvrsta veza između onoga što se propovijeda i iskustva koje prisutni stječu. Ako se jasno i pravovjerno propovijeda o osobi Isusa Krista i njegovu poslanju, ljudi će iskusiti Kristovu milost. Međutim, ako je prisutno osjećajno uzbuđenje bez zdrava propovijedanja evanđelja, lakše će se pojaviti iskustva koja nisu spasenjska. Moraju se izbjegavati svi pokušaji manipulacije kojima bi se dalo povoda neobičnim pojavama. Također treba izbjegavati termin „umoren u Duhu” jer sadrži element nasilja stran odmarajućem i iscjeljujućem djelovanju Duha.

www.kristofori.hr